Peru II

Dragi moji, blizi se kraj mom putovanju... i neka :) Vracam se u Zagreb 23.10. pa se uskoro vidimo! Nemam vise volje pisati blog pa cu vm samo reci da je Peru super, zanimljiv i raznolik, a o detaljima cemo kada se vratim.
Dodala sam jos novih fotki u Galeriju pa slobodno bacite oko.

On the road again - Peru

Pred tjedan dana stigoh u Peru, zadnju zemlju na mom popisu.
Lijepu dobrodoslicu priustili su mi jedan taksist i "vodic". Migracijski ured na peruanskoj strani granice je udaljen par kilometara od fizickog prijelaza, pa sam morala uzeti taxi. I dogovorimo se da me za $1,50 odvede do migracijskog ureda i policijske kontrolne tocke. Tamo mogu ili uzeti minibus za najblizi grad (oko $1,50) ili se dogovoriti s njima da me oni odvezu. I super, sredim ulazni stambilj i idemo de te kontrolne tocke, kad ono primjetim da se vozimo i vozimo i vozimo... i tako prode neko vrijeme, mi cavrljamo i napokon pitam Dobro, pa gdje je ta policija?
Kaze "vodic" Ah, zaboravio sam, vec smo ju prosli, i u tom trenutku vidim natpise da smo zapravo vec i usli u grad.
-Pa nismo se tako dogovorili, kazem. Rekli smo do kontrolne tocke i tamo se dogovaramo za dalje ili rastajemo. A sta ces... vidim im u pogledu. I dobro, pitam Koliko kosta voznja?
-$40!
-Za 15-20minuta voznje?!? Pa u mom vodicu kaze da taxi do grada kosta $4-5, ne 10 puta vise! Nema sanse da vam toliko platim!
-Ali potrsili smo puno benzina, benzin je poskupio u zadnjih par mjeseci. I moramo se vratiti praznog auta do granice jer vozimo putnike samo prema jugu.
-Ma mos si misliti kak cete se vratiti sami...
-Jesi student?
-Aha.
-Dobro, onda samo $30.
-Ma ne moze!
I tako smo se prepucavali dobrih 5 minuta, kad smo napokon stigli do autobusne stanice. Na kraju mi kaze Ajde dobro, daj mi $20! I napojnicu za "vodica"!
Za sto? Sto je pricao samnom? Ne ne i ne! i gurnem vozacu u ruku $10, i nabrzinu pokupim ruksak i uletim u autobusni ured.

Tako da me Peru nije najtoplije docekao... ali kasnije sam upoznala bolje ljude, postene i ljubazne, pa mi slika o ovoj zemlji nije pretjerano iskvarena. Dapace, posjetila sam nekoliko divnih mjesta, poput Trujilla (Truhiljo) na sjeveru sa tisucljetnim gradovima od zapecene opeke, glavni grad Limu, Nazcu sa famoznim linijama u pustinjskom tlu i planinama, a sutra se spustam biciklom sa jednoga vulkana. Ako ne bude novog bloga u sljedecih tjedan dana, znaci ili da mi je otpao kotac ili da je vulkan eruptirao :)

Fotke su u Galeriji.

Sretan mi rodendan

Prosao je i taj tuzan dan... bas mi je bilo zao sto nisam bila sa svima vama, but that's life... Ma nije bio bas jako tuzan ali ste mi svi nedostajali. Hvala vam na mailovim i ocekujem fiestu kad se vratim :)

Danas, sa 26 godina v zepu, idem u Peru. Odlucila sam da moram nastaviti put, unatoc tome sto mi srce ostaje u Ekvadoru. Ali moram na najbolji nacin iskoristiti ovo malo vremena sto mi je ostalo, tako da je odluka`pala na putovanje. Namjeravala sam ici i u Boliviju, ali u zadnja dva tjedna su dosli do ruba gradanskog rata, pa su me svi savjetovali nek radije odustanem. Next time :)

Sljedecih mjesec dana, posto opet putujem, cu cisce pisati blog, tako da slobodno povremeno posjetite ove zaboravljene stranice...

Za one koji nisu vidjeli, u Galeriji sam dodala nove fotke, album Ponovo u Ekvadoru.

Colombia, parte dos

Moje putovanje kroz Colombiu je zavrsilo i ostalo je puno lijepih uspomena. Zaista, ovo je zemlja koja mi se dosada najvise svidjela.

Posjetila sam Bogotu, metropolu u svakom znacenju te rijeci, bijeli grad Popayan, pred-kolonijalne spomenike u San Agustinu, trznicu u Silvii i nevjerojatnu crkvu u Ipialesu. Sve te stvari su dodane u Galeriju, u album Colombia. Ne mogu izdvojiti sto me se najvise dojmilo jer sve je zanimljivo i drugacije. Zapravo, trebala bih izdvojiti ljude.

U Colombiji sam upoznala neke od nazanimljivijih osoba dosada, od cure koja je pred 2 tjedna ostvarila svoj san i otvorila vlastiti hostel u Bogoti, njemackog penzionera koji je proputovao cijeli svijet i govori hrvatski, madzarske hrvate - brata i sestru koji zive u njemackoj, hipi-eko cudaka koji u potrazi za unutarnjim mirom "istrazuje" lokalne halucogene biljke i gljive, indigene koji traze novac za svaku fotku... ovo je zaista zemlja koju bih se najradije ponovo posjetila.

Sada sam opet u Ecuadoru i super je ponovno vidjeti sve prijatelje otprije 5 mjeseci, jesti domacu hranu i ponovo biti s mojim dragim :)

Colombia, parte uno

Pitomi brezuljci Paname su se u juznoj Americi pretvorili u prave planine - pocetak Anda. Iako se priblizavam ekvatoru klima je zbog visine postala hladnija. Nakon pet mjeseci tropa ne mogu podnijeti opet nositi tenisice i tople majice.

Bogota

Evo sto sam do sada primjetila:

• Bogotá je najljepsi glavni grad koji sam na ovom putovanju vidjela. Centro Historico je savrseno obnovljen i izgleda poput bilo kojeg srednjoeurposkog grada.
• Na svakom, doslovno svakom uglu Bogote stoji vojska ili policija. Nigdje dosada se nisam osjecala ovako sigurno!
• Biciklisti i motoristi moraju nositi reflektirajuce prsluke, motoristi sa otisnutim brojem tablica.
• Gotovo da nema turista (svi su navodno na obali).
• Na busevima malo boljih tvrtki uzimaju se fotke putnika - za svaki slucaj da se nesto dogodi :)
• Svake nedjelje jedna od glavnih ulica u Bogoti se zatvori za promet, da bi se gradani mogli biciklirati ili joggirati od jedne strane grada do druge. To je popraceno performansima, prodavacima sokova i slatkisa... i naravno policijom.
• Bogota ima najbolji javni prijevoz dosada - TransMilenio; gradski busevi sa odvojenim trakama na cestama koji vas prevoze s jednog do drugog kraja grada od 7,5 mil ljudi za 50 minuta!
  
• Na svakom uglu stoje prodavaci minuta koji nose po tri mobitela na lancu (da mob ne dobije noge) i za male pare nude minutu razgovora sa bilo kojom mrezom.
• Colombia je skupa!

Popayan

U galeriji ima novih fotki!

Panama

Na moje veliko iznenadenje, ispostavilo se da je Panama najbogatija srednjoamericka drzava, i to zahvaljujuci iskljucivo Kanalu.
Nakon ulaska u zemlju, nakon samo par minuta voznje od granice sa Costa Ricom to blagostanje je vise nego ocito. Kuce su uredene, sa fasadama i lijepim okucnicama; rijetko koja da ima blatno dvoriste puno smeca i automobilskih olupina. Na ulicama ima puno manje prosjaka, manje je smeca, cak je i voda pitka. To je na prvi pogled moj dojam Paname.
Krajolik je predivan, ali takav je u apsolutno svakoj zemlji koju sam posjetila, tako da me to vec odavno prestalo impresionirati :) Ali mali planinski gradic Boquete me ocarao. Tu se danima moze setati po brezuljcima pokrivenima plantazama kave, kupati u termama i kusati jednu od najboljih svjetskih kava (doduse, to tvrde sve latinoamericke zemlje!). Ono sto me najvise impresioniralo je velika zajednica stranaca, uglavnom amera koji ovdje dolaze prozivjeti mirovinu. Oni mladji posjeduju vecinu tvrtki, retstorana i turistickih agencija, tako da zapravo vecina love odlazi u strani dzep. No lokalcima to cini se ne smeta jer imaju siguran posao, dobre place i lijepo mjesto za zivot. Cemu se onda zaliti, zar ne?


Ciudad de Panama je najbolje uredeni i najsigurniji glavni grad na koji sam zasad naisla. Centro Historico je u velikoj mjeri obnovljen i ocarava kolonijalnom prosloscu i pomalo europskim duhom. S druge strane zaljeva rasrpstire se novi, kozmopolitski dio Paname prepun zagusenih cesta, shopping mallova, fast food reastorana i ostalih bijelosvjetskih posasti (u jednom shopping centru, na food courtu sam nabrojala 30 fast foodova! tako da se mi u domaji mozemo smatrati sretnima samo sa McD-om). Ali bilo je tako dobro ponovo se prosetati uredenim cestama, zalutati u koji lijepi ducan, pocastiti se pizzom. Samo da sam jos imala ljepsu odjecu i barem malo maskare mozda se ne bih osjecala ko ruzno pace hehe

E sada Kanal, The Kanal...

Jednom rijecju: Impresionantno. Makar bi se mogli dodati mnogi drugi pridjevi, kao Nevjerojatno, Ogromno, Skupo (u ljudskim zivotima i ulozenom novcu), Impozantno, Briljantno, Zanimljivo, itd. Svaki teretnjak koji prode, ovisno o tezini, placa prosjecno 200 000 dolara. Mjesecno to iznosi 84 milijuna baksa! Nije ni cudo da su najbogatiji u srednjoj Americi! Naravno, puno te love odlazi na odrzavanje a i do 2014 namjeravaju izgraditi dodatne komore za prolaz brodova. Tako da ce biti jos bogatiji.
Bilo mi je zao otici iz Paname nakon samo 10 dana, jer ovdje ima toliko toga za istraziti i probati, ali Colombia zove, pogotovo kad mi je aviokarta v zepu. I vec vidim da necu pozaliti :)

Honduras

Pozdrav svima iz najsjevernije zemlje koju namjeravam posjetiti - Hondurasa. Nalazim se ovdje desetak dana i sada je vrijeme za povratak na jug... ali prvo vam moram opisati sto sam sve posjetila, zar ne?

Nakon tri dana provedena manje-vise u busevima, napokon sam dosla do Copána, jednog od gradova-drzava Maya. Otkad su se oko 2000 prKr pojavili u Novom Svijetu, Maye su ostavili neizbriziv trag na krajoliku ovog podrucja. Procjenjuje se da su na vrhuncu moci (oko 750 ne) imali populaciju od oko 10 milijuna koja je zivjela u kamenim gradovima-drzavama na podrucju danasnjeg juznog Mexica, Guatemale, Beliza, El Salvadora i Hondurasa. Copán je jedan od najjuznijih gradova i od ostalih nalazista se istice skulpturama i hijeroglifima.

Grad je danas lijepo obnovljen iako je vecina gradevina bila neprepoznatljiva i potpuno obrasla vegetacijom. Najznacajniji nalaz je Stepeniste Hijeroglifa; monumentalne 52 stepenice koje u preko 1250 hijreoglifa opisuju povijest vladajuce dinastije. Grad je oko 1100g ne gotovo gotovo potpuno napusten. Drzi se da je to bilo zbog gladi i bolesti koje su poharale ovo podrucje. Tako zapusten i zaboravljen je ostao sve do 1839, kada su rusevine ponovo postale poznate svijetu.

Stepeniste Hijeroglifa

Moje sljedece odrediste je bio nezanimljiv karipski gradic Tela, sa prljavim plazama i skupim hotelima. Zato sam ga nakon samo 2 noci zamijenila necim puno zanimljivijim - ronjenjem! Otputovala sam na Utilu, lijepi otok poznat upravo po ronjenju u toplom i bogatom Karipskom moru.

Povratak u dubine je bio fenomenalan i nezaboravan! Otkrila sam pravo bogatstvo koralja, spuzvi i sarenih tropskih riba. Svaki komadi ccvrste podloge je pokriven necim zivim i preko toga raste neko drugo bice, dok se u kutovima i pod raslinjem skrivaju sarena stvorenja kao iz crtica. Zaista nevjerojatno! I otkrila sam svoju najdrazu novu hranu - baleade. To su presavinute tortille punjene namazom od graha, ribanim sirom i ukiseljenim lukom. Ukusno i jeftino: zivjela sam od njih tri dana... njam... Uglavnom, na Utili sam se zadrzala par dana, uzivala u ronjenu, suncu i ukusnoj hrani i sada sam u Tegucigalpu, glavnom gradu Hondurasa i cekam bus za Nikaragvu. Nakon toga mi slijedi povratak kroz Costa Ricu pa u Panamu. Nadam se da ce mi se do tada fotic popraviti i da cu moci stavljati puno lijepih novih fotki.

Promjena plana

U Rezervi je vec odavno postalo dosadno pa se moramo zabavljati kako sami znamo. Ja sam tako odlucila oslikati jednu majicu:

i na kraju je zavrslio ovako:

Sezona baula (lokalni naziv za moje kornjace) zavrsava krajem ovog mjeseca i uskoro stizu novi asistenti za sezonu kornjaca verde. Cijelo vrijeme otkad sam stigla u Rezervu problemi lete na sve strane i nema tjedna da se nesto ne dogodi. Dapace, doslo je to toga da smo Endangered Wildlife Trustu priprijetili strajkom (i pobijedili!), samo da bi dobili ono sto nam otpocetka obecavaju - radije da mozemo medusobno komunicirati na plazi, 6 cuvara i tecaj prve pomoci. S druge strane obicno preko dana se nema sto za raditi i stvarno je dosadno, pogotovo ako se nadem u kampu gdje nisu ljudi s kojima se super slazem.

Zato sam odlucila otici 2 tjedna ranije i uzeti si vise vremena za putovanje. S tim danima viska imam vremena posjetiti rusevine Maya u Guatemali i Hondurasi i mozda cak otici na ronjenje. Naucila sam sve sto sam mogla o kornjacama, radu u konzervaciji, zivjela na plazi skoro 4 mjeseca, upoznala nekoliko novih prijatelja, stekla predrasude prema spanjolcima :) Sezona baula je, kako sa spomenula pri kraju i broj kornjaci koje dolaze svake noci opada tako da zapravo ni po noci nema sto za raditi. Jedino sto treba je istrenirati nove asistente, no mislim da ce se tu snaci i bez mene...

Ja i buduca mama kornjaca:

Tortugitas!

Dosao je trenutak da se pohvalim - pred tjedan dana su pocele izlaziti prve kornjacice. To su najnajslada stvorenja koja sam ikada vidjela! Male savrsene kopije svojih velikih mama, panicno grabe do vode i odlaze u nepoznato. Ali da ne duljim, pogledajte filmice i prosudite sami za sebe:

Problemi u Rezervi

Pozdrav svima nakon malo uze stanke. Nakon odlicnog odmora vracala sam se rutini u kampu – ili sam tako mislila.

Po povratku me zatekla vijest da su nas par puta ’napali´ krivolovci i uzeli preko 2000 jaja. Svi smo bili jako pogodeni time i moral je ozbiljno pao. U isto vrijeme smo ostali bez tri od pet cuvara, dva asistenta i jednog koordinatora. Sumlja za suradnju sa krivolovcima je pala na jednog zaposlenika ali nismo mogli nista dokazati. Sumnjali smo jer je postalo ocito da krivolovci znaju kako radimo, tj kada su patrole na plazi, da je plaza necuvana od 4 do 5:30 ujutro i raspored cuvara.

Krivolovci ulaze u rezervu iz kanala rijeke Pacuare koji nas okruzuju, i to nocu, prolaze nebrojenim puteljcima kroz sumu i dolaze neopazeni do plaze. Tamo se skrivaju dok zadnja patrola u 4 ujutro ne ode s plaze i onda krenu... idu na sva nova gnijezda koja su vrlo ocita zbog svog isprevrtanog vlaznog pijeska koji je povrh suhog svijetlog pijeska. S prirucnim alatom koji je zapravo komad armature (za gradnju) ubadaju po cijelom prostoru gnijezda dok ne nadu dio gdje je pijesak meksi – gdje se naliazi samo gnijezdo. Nabrzinu ga iskopaju, pokupe sva jaja i produze do sljedeceg gnijezda. U roku od sat vremena mogu ukrasti 5-6 gnijezda, svako sa 70 do 100 jaja!

I onda dodu cuvari i u lice nam kazu da ako znaju da su krivolovci na plazi, oni ce na put kroz sumu – da ih izbjegnu. E pa ko sljivi takve cuvare! I bolje da su ti otisli.

Osim toga, protokol nam nalaze da kada dobijemo signal da su na plazi krivolovci odmah moramo odvesti grupu s plaze natrag u kamp. I svi muskarci u kampu to podrzavaju, dok sve zene hoce nastaviti patrolirati! Koji kukavice. Ljudi s iskustvom su nam rekli da su krivolovci bezopasni, ne nose oruzje, ne zele nas sresti jer im prijeti zatvor i onda hrpa muskaraca, navodno u najboljim godinama (26-29) hoce pobjeci s plaze! Ako se nalazimo u grupi od 10 ljudi, sta nam 2 nenaoruzane osobe mogu!? Pa tu smo upravo da sprijecimo takve stvari a ne da im prepustimo plazu kad god dodu!

Isto tako, nema smisla zvati policiju i ostale drzavne sluzbe jer oni stignu u roku od 5-6 sati, i to ako nije mrak. Ako je, cekamo do jutra ili podneva. Do tada vise nema nikoga na plazi, isto tako ni jaja...

U zadnjih tjedan dana stvari su se malo smirile i nismo imali vise novih krada, ali isto tako smo promijenili cuvare. No, kako nam fali ostalog osoblja (asistenata) rijetko kada mozemo dobiti slobodnu noc, tako da sada radimo svake noci i ja spavam po 5 sati. Po danu je nemoguce spavati jer je prevruce, vani se ne moze zbog komaraca i ostalih pikajucih letecih objekata. Svi smo prilicno umorni i, iako opcenito ne volimo grupe, jedva cekamo da dode neka grupa jer onda nas treba biti samo troje na plazi i jedna osoba moze spavati...

Nicaragua

Pozdrav iz Nicarague, iz slatkog malog kolonijalnog gradica Granade. Zar ti ne radis u Costa Rici? misle neki sada. Pa da, ali mogu ostati u zamlji samo tri mjeseca i onda izaci na tri dana da bi mi se boravak produzio na sljedeca tri mjeseca. Tako sam izabrala da za prvi odmor odem u Granadu.
E da ne bi sve bilo tako jednostavno, trebalo je prvo doci do Nicarague! Samo da bih dosla do prvog gradica u Nicaragui morala sam putovati 13 sati i promijeniti brodic, taxi, tri busa i tuk-tuk (bicikl-taxi). I kada sam stigla u taj gradic vise nije bilo busevsa za Granadu pa sam morala ostati tamo. Kako sam bila totalno izmorena i vec je pao mrak, otisla sam u prvi hostel kojeg je preporucio moj Lonely Planet. I kako sam pogrijesila... Hostel je bio pravo dno (valjda tako izgleda dno)! Sobe dovoljne samo da stane krevet, stolica i ventilator, zidovi od iverice koji ne dopiru do stropa, najgora zajednicka kupaonica dosada... dapace toliko me zgrozila da nisam htjela ni oprati zube! Na srecu morala sam samo prespavati jednu noc (u odjeci!) i ujutro nastaviti dalje.
Granada je, pak, potpuno druga prica. Sunce se igra sjene i svjetla na raznobojnim proceljima, sladoledari voze svoja mala kolica a kocije s konjima upotpunjuju dojam grada zaustavljenog u vremenu. Pravi je uzitak setati sirokim ulicama, bez cilja i zurbe, promatrati ljude i upijati atmosferu. Koja promjena od Rezerve i pijeska! dobro sam odabrala doci ovdje :)
I tako je super jesti nesto drugo od rize i graha za svaki obrok, moci se pocastiti sladoledom, biti slobodna od komaraca, imati internet na raspolaganju... koji super odmor! imam doduse samo 5 dana vremena tako da necu stici puno vidjeti ali je svakako dobrodoslo.
Ne mogu vjerovati da su vec prosla 2 mjeseca otkako sam pocela raditi; vrijeme zaista leti. Ujedno je proslo i pola godine otkako sam otisla, tako da se za 6 mjeseci, tamo potkraj listopada opet vidimo!
Stavila sam puno fotki u Galeriju; imate tri nova albuma na raspolaganju: Costa Rica, Pezerva Pacuare i Nicaragua.

Busy night

Prosao je prvi mjesec mog boravka u Rezervi. Mogu se pohvaliti da sam se potpuno uhodala u posao a spanjolski samo sto ne leti na sve strsne :)

Prosli tjedan sam imala malu guzvu na plazi; jednu noc su mi izasle cetiri kornjace u samo sat vremena. Dok kornjaca iskopa gnijezdo, polozi jaja i mi ih prebrojimo, provjerimo markice i prema potrebi stavimo nove, izmjerimo ju i kamufliramo gnijezdo prode 40-50min, tako da su 4 kornjace u sat vremena prilicno naporna situacija.

Bila sam napola gotova s prvom kornjacom, kada mi cuvar javi da u blizini ima jos jedna. Otrcim sa pola grupe do nje ipokusam joj staviti markicu, ali ne valja. Otrcim do prve kornjace gdje mi je ostatak opreme po novu markicu i upravo u tom trenutku – signal za novu kornjacu! Pokupim prvu polovicu grupe i odemo do trece kornjace, dok druga polovica radi na drugoj koju nisam uspjela markirati. Nazalost, ovoj kornjaci je nedostajalo 2/3 obje straznje peraje (vjerojatno od propelera motora) pa smo joj mi morali iskopati rupu za gnijezdo (inace bi polozila jaja prakticki na povrsini). I bas kako je pocela polagati jaja cuvar javi da ima jos jedna kornjaca! Markiram ju i ostavim gruou da sami obave ostatak posla i otrcim do cetvrte kornjace. Ona je na srecu bila u redu tako da je bilo nesto manje posla.

Na kraju sam se morala vratiti po jedno gnijezo i premjestiti ga na bolju lokaciju, kamuflirati sva gnijezda da ih krivolovci ne mogu naci i triangulirati ih da ih mi sami mozemo kasnije naci, tako da se posao oduzio do 5 ujutro. Ali osjecaj je bio super – dobro sam se snasla u novoj situaciji u kojoj se nitko od Research Assistanta nije do sada nasao i dobila sam puno pohvala sljedece jutro. Svaka sljedeca noc je bila puno mirnija i gotovo da mi nedostaje uzurbanost! Ali, u 4. i 5. mjesecu nastupa vrhunac sezone tako da uskoro mozda pozalim ovo sto sam upravo napisala :)

Rezerva Pacuare

Pozdrav iz Bataana! Kao i u Ekvadoru, opet moram putovati nadugacko i na siroko da bih dosla do interneta. Ovdje cu si moci priustiti taj luksuz tek svaka 2 tjedna :(
Rezerva Pacuare se nalazi na Karipskoj obali Costa Rice. Ovo je totalno kao sa razglednice - savrsena pjescana plaza dugacka nekoliko desetaka kilometara, palme, tropsko cvijece i voce posvuda, mir i tisina.

kapucini

nisam znala da ananas raste ovako!

ovdje zivim

Dapace, kao da sam u dokumentarcu! Okruzeni smo dzunglom i najcudnijim kukcima, otrovnim zmijama, kolibrijima, majmunima i krokodilima. Jedini nacin za doci do interneta je putovati 15ak min rijekom Pacuare. Obale ove 20 do 50m siroke rijeke su obrasle bogatim zelenilom i svi uvijek gledamo hocemo li spaziti krokodile (nazalost jedan je neoprezni ribar jecer stradao od krokodila!). Brodic je malen i star a nas je puno...

rijeka Pacuare

Research Assistanta nas ima 8 (fotka) - uglavnom spanjolci i ameri. I ispada da jedino ja govorim oba jezika prilicno dobro (Ekvador se isplatio, ako za nista drugo, onda barem za spanjolski). Ljudi su super i svi se odlicno slazeno, sto je prilicno vazno jer za nocnih patrola nemas sto raditi nego razgovarati. Za sada smo imali 3 patrole od po 4 sata u kojima smo svaki puta prehodali po 12km. Prilicno je tesko hodati po mekom pijesku toliko vremena. Takoder je prilicno tesko jesti rizu i grah za svaki obrok, ali na sve se covjek navikne :)

Dok patroliramo po mrklom mraku s jedne strane je tamna dzungla sa svojim cudnim zvukovima, u sredini tamni pijesak na kojem tek na 3-4m mozes uociti naplavine, dok sa druge strane sumi bjelkasto zapjenjeno Karipsko more. Nebo je savrseno crno i kako nigdje nema svjetala, prepuno je zvijezda - cak sam uspjela vidjeti Mlijecnu stazu (znam da to nije neki uspjeh u zivotu, ali mene veseli). I u toj potpunoj tami trebam prepoznati kornjacu! Kada gledam vodu trazeci njen svjetlucavi oklop tesko je reci sto je odvaljeni komad stabla a sto kornjaca. Ali onda pocne polako izlaziti iz vode, vukuci gotovo 400kg tezine po mokrom pijesku.
Ove kornjace (Leatherback iliti Dermochelys coriacea) imaju oko 160cm dug koznati oklop sa 7 bjelkastih grebena. Prvo potraze savrseno mjesto za gnijezdo, naprave mali body pit i pomocu straznjih nogu pocne kopati 70ak cm duboku rupu za gnijezdo. Polaganje jaja traje samo 10ak min i tada je kornjaca u stanju slicnom transu kada ne osjeti nista. To je pravo vrijeme za postavljanje metalnih tagova ako ih vec nemaju (sto bas i nije najljepse za napraviti) i izmjeriti ju, jer jednom kada se pokrenu prilicno ih je tesko sprijeciti da se vrate u vodu. Nakon polaganja jaja kornjaca zatrpa gnijezdo i razbaca okolni pijesak u radijusu od 3-4m da bi kamuflirala gnijezdo te se nabrzinu vrati u more. Sve zajedno moze potrajati do 2 sata!

tragovi kornjace

Kako prva patrola pocinje u 20 a zadnja u 24h, ovo ce biti prilicno naporan posao. Ali isplatit ce se jer vidjeti nesto ovako je prava privilegija. A za 60 do 70 dana ce prve malene kornjace poceti izlaziti iz gnijezda u ludom trku do vode. To ce tek biti pravi prizor!

Costa Rica

Dosao je i taj tuzan dan i ja sam se oprostila od Ekvadora i Edua.

Stigla sam u Costa Ricu i na srecu dobila smjestaj kod prijateljice. Zasto na srecu, pitate se? Jer je sve ovdje SKUPO! Ovo je kao Hrvatska! Musli su skoro 20kn, mlijeko 5kn, voda 4kn... nisam bila spremna na takav radikalan skok nakon Ekvadora, gdje mozes pojesti kontinentalni dorucak (2 jaja, kava, sok i pacivo) za 5kn ili kupiti vodu za 1,5kn! Ali kako cu vecinu vremena provoditi u rezervi Pacuare gdje necu imati na sto trositi, valjda nema ni veze.
Tjedan dana sto sam imala slobodno prije pocetka posla sam odlucila provesti svrljajuci po zemlji. Posjetila sam privatni rezervat Moteverde gdje sam 2 dana setala vlaznom kisnom sumom i vidjela svakakva cuda koja nisam mislila da cu u zivotu vidjeti (ovi mravi rezaci, 5 vrsta kolibrija i quetzal).

Vulkan se pokazao nesretan za moje zdravlje. Prvi dan sam otisla u obliznje terme sa 20 bazena i kako sam 4 sata skakala iz jednog u drugi bazem po friskom zraku fino sam se prehladila! Sada sam na pragu toga da izgubim glas ali ni to nije sve...

Sljedeci dan sam otisla na canopy (one zice po kojima se spustas) i jahanje, i kako nikada nisam bila u sedlu, toliko me nazuljalo da sada jedva sjedm. Da da, samo se vi smijte...

U ponedjeljak odlazim na karipsku obalu Costa Rice, u rezervat Pacuare. Tamo cu provesti cetiri mjeseca radeci kao Research Assistant na projektu ocuvanja morskih kornjaca. Kako je rezervat dosta izoliran moci cu izlaziti u najblize selo jednom tjedno i tamo navodno ima internet. Uz iskusatvo sa praxe u Ekvadoru ovo ce ocito biti godina izolacije za mene :)

posjetite http://www.turtleprotection.org/ da vidite gdje sam i sto radim

Pa-pa ekvadorci...

Sutra je moj zadnji dan u Ekvadoru... koja steta, jer zemlja me potpuno ocarala. Ljudi, hrana, boje, mirisi, glazba, lezeran stav... Biti ce tesko to nadmasiti u Centralnoj Americi. U ponedjeljak dakle letim za Costa Ricu, gdje cu 4 mjeseca raditi na plazi u projektu ocuvanja morskih kornjaca. Tome se iskreno veselim i sigurna sam da ce biti bolje od Haciende. Ako nista drugo, barem mi nece biti hladno :)

Zadnji tjedan u Ekvadoru sam provela skicuci se po Quitu. Bila sam cak i na koncertu latinoamerickog metala! Na moje veliko iznenadenje i nije bilo tako lose hehe. Prve grupe su nas doduse sve ostavile hladne, ali kada su na red dosle zvijezde, grupa Kraken, nastalo je opce ludilo. Ljudi su skakali, bacali se u mosh-pit, laktarili, pjevali... opca ludnica ali zapravo super atmosfera.

Osim toga, posjetila sam najbolju i najvecu trznicu rukotvorinama u Ekvadoru, u Otavalu (par fotki je u Galeriji). I zaista, trznica je ogromna. Setala sam dobrih 2 sata i jos nisam sve vidjela. Kisa me nazalost potjerala natrag u Quito, inace bih ostala jos dobrih sat vremena.

I stvarno se ima sta za vidjeti! Nema sto nema - puloveri od alpake, salovi svih boja i velicina tradicionalni sesiri, "turistcke" majice, nakit, kamene lulice i nozevi, slike, razglednice, antikviteti... Vecina stvari je namijenjena turistima, kojih ima ko mrava i cini se da im je u Otavalu to najvazniji izvor prihoda.

Steta sto ne mogu nositi toliko stvari sa sobom na put, jer ovdje bi se mogao napraviti jako dobar shopping :)

Vecers idem zadnji put posjetiti jedne prijatelje i sutra mi predstoji najomrazeniji dio svakog putovanja - spremanje torbe! Ali sto se mora nije tesko, ne?

La Playa

Pijesak, pijesak, pijesak... tri najbolje rijeci za opisati Ekvadorske plaze. Nigdje hlada, veliki valovi koji stalno uzburkavaju pijesak pa je voda nelijepe (da ne kazem ruzne) boje i moras hodati dobrih 30m da bi usao do koljena! Svi vi koji sanjate o tropskim plazama - nema mora do Jadrana!
Moja prva stanica je bio grad na jugu, Puerto Lopez. Nakon 12 sati putovanja sam stigla u kisni blatni grad (jerbo vecina ulica nema asfalt) i odmah se uputila na plazu. Malcice sam se razocarala, jer vidi se oko kilometar - pijeska! Nema niti jednog stabla, samo racici koji luduju u potrazi za mrvicama hrane u pijesku (to je zapravo i najzabavniji dio plaze!). Ovo je super za one koji se vole suncati i samo povremeno smociti noge, ali za mene je bilo prilicno nezanimljivo. Zato sam sljedeci dan otisla do navodno jedne od najljepsih plaza u Ekvadoru, Los Frayles-a u Nac. Parku Machalilla. Plaza je zaista lijepa, s bijelim pijeskom i vrlo malo ljudi, ali opet - ni do koljena Jadranu. Prosudite sami:

Ali zato sam u hostelu otkrila nesto zanimaljivo: obratite paznju na biljku u tegli. Marihuana :)

Nakon Puerto Lopeza sam otputovala na sjever, u surfersko selo Canou. Tu sam po prvi put uzela domsku sobu jer sam malo prekoracila svoj budzet, ali totalno sam se odusevila.

Dijelila sam sobu s jednom ludom Njemicom od 41g koja se ponasa kao da ima 21 i jednom Ekvadorijankom iz Quita za koju se ispostavilo da ima jednu od najboljih skola salse u Quitu. Svaki dan smo isli na happy hour u jedan bar gdje za cijenu 1 koktela dobijes dva. Kako kokteli ovdje kostaju 2$ iliti 10kn, vrlo je lako popiti malcice previse :) A kokteli su im taaaaaako fini... Banana colada s pravom bananom a ne esencijama, Piña colada s svjezim ananasom, svi sokovi od svjezeg voca...mmmmm... Nakon jednog takvog izleta otisli smo na vecer salse i moja cimerica nam je dala prve lekcije plesa. Nije tako lako kao sto se cini! Ali uz njeno vodstvo svatko moze proplesati. Mislim da cu posjetiti njenu skolu tu u Quitu, da ipak ne odem iz Ekvadora bez da naucim ijedan latinoamericki ples.

Plaza u Canoi je potpuno ista kao i u prethodnom mjestu, uz jednu bitnu razliku - valovi! Visoki su do 2m i totalno zabavni! Fora je stajati u vodi do struka i cekati nalet novog vala, prepustiti se snazi vode i uzivati u tome kako te baca. Ali kada sam zeljela ici malo plivati trebalo se probiti kroz svu tu voda koja juri prema meni, i dok bih dosla do mirnog mora bila bi vec poluumorna. Ali osjecaj tih velikih valova je zakon. Ako itko od vas dode u Ekvador, Canoa je pravo mjesto za tropski odmor, sunce i surfanje.

Imam jos otprilike 2 tjedna da istrazim Ekvador jer 18.2. letim za Coata Ricu, na novi (nadam se bolji) posao koji ce me odvesti na plazu na puna 4 mjeseca! Zato sljedeci tjedan vjerojatno idem u dzunglu ili na karneval, jos cemo vidjeti sto.

Cuenca i Zaruma

Za vas koji ste lijeni traziti na karti ovo nece bas puno znaciti, ali trenutno se nalazim u malom planinskom gradicu imena Zaruma. Lonely Planet ga je opisao kao "cool mountain town" i kako mi se mali gradici uvijek svidaju vise od velikih, pomislila sam Ovo je mjesto za mene! Ovdje se takoder navodno radi najbolja kava u Ekvadoru -El Oro (steta sto ne volim kavu hehe).

I nisam pogrijeslia sto sam dosla - uske strme ulice prepune zavoja, divno obnovljene sarene drvene kuce, vrucina (napokon!) i prolaznici koji me svi odreda pozdravljaju (vidi se da ne dolazi puno stranaca). Ovaj mali gradic na jugu Ekvadora je prepun nekog neobicnog duha, ne mogu ga opisati... ali je jako ugodno. Uspjela sam cak i dobiti demonstraciju ispirnja zlata, jer ovo je rudarski gradic (doduse u turistickom uredu, ali necemo cjepidlaciti!). Istina nema se bas jako puno za raditi tako da nocas nastavljam za obalu, ali se definitivno isplati voziti 7 sati do tu :)

Prije Zarume moje odrediste je bila Cuenca. Cuencancani (kako nazvati stanovnike Cuence?) i Quiteñani (st. Quita) se navodno vole prepirati ciji je grad ljepsi. Ali za mene nema dvojbi - Quito. Centro Historico Cuence je takoder lijepo ureden ali nije ni blizu Quitu. Ulice su doduse nesto cisce, ali sve je malo ljepse u Quitu. Nekako me se nije bas dojmilo. Doduse, obale rijeke Tomeobamba su gotovo neodoljive. Bogata savrsenozelena trava samo zove Dodi, odomori se malo! Napravi mali piknik! Rijeku premoscuje 6-7 mostova, svaki lijep n svoj nacin, tako da je taj dio grada bas poseban.

Cuenca je takoder poznata po sesirima, i to ne bilo kojima, vec slamantim panama sesirima. Ta povijesna zabuna da se tradicionalni proizvod jedne zemlje zove imenom druge je prilicno logicna kad pogledate pricu. Naime, prilikom gradnje Panamskog kanala puno radnika je uvezeno iz Ekvadora, a svi ovdje jako vole svoje sesire. Dapace, jednom kada pocnu nikada ih ne skidaju! I tako su radnici iz Ekvadora sa sobom ponjeli svoje sombrere. Posto su ovi vrlo kvalitetni i elegantni, jako brzo su postali popularni u Panami. Kako su u gradnji sudjelovali i sveprisutni gringosi, oni su pridonjeli sirenju sesira koji su uskoro postali poznati kao Panama Hats. I tako su ekvadorci izgubili jos jednu bitku sa Amerima (ako se pitate koje su ostale: dolarizacija, zagadenje od naftnog diva Texaco, preuzimanje industrije banana...).

Ja sam kao pravi turist otisla u par prodavaonica sombrera i mogu reci da ima prilicno lijepih. I prilicno skupih! Najbolji, oznaceni kao Superfinos ovdje pocinju od 100$, sto navodno i nije tako puno za pravi, kvalitetni sesir jer taj isti ce u Europi dostici 3 puta vecu cijenu. I tako sam ja, unatoc najboljoj namjeri da si kupim jedan pravi panama/ecuador sesir, zbog sveopceg nedotatka 100 zelembaca koje bih mogla ovako potrositi (hrana mi je ipak draza!) morala odustati od shoppinga...

No kako u to vrijeme jos nisam kupila punjac jer su me iz Haciende zamolili da pricekam par dana, sve sam fotografirala jednim od onih jednokratnih idiota tako da nista od fotki Cuence dok se ne vratim. U Galeriju sam postavila par fotki Zarume.

Nove Avanture Maje u Svijetu

Novi mjesec, i kako sam najavila u jednom od prethodnih postova - nove avanture! Kao prava znanstvenica sistematizirala sam ih u dvije kategorije: zeljene i nezeljene pustolovine.

ZELJENE avanture su bile adrenalinske - canopy i lunapark :) Canopy ili zip-line je spustanje niz celicni kabel koji visi iznad provalije, rijeke i slicno. Canopy koji posjeduje Tierra del Volcan (gdje sam radila) je prvi i najvisi u Ekvadoru. Imaju sistem od 7 kablova, od kojih je najvisi 50m i najduzi 140m. Ovih 50m i nije tako malo, to vam mogu odmah reci. Dok stojis tamo obucen u planinarsku opremu i vodic ti objasnjava kako se primiti i kako kociti ili ubrzati, kroz glavu ti proleti par misli tipa: cemu ovo? ili koliko ljudi do sada je doslo do ovdje i odustalo? Ali onda shvatis da nema smisla previse razmisljati i bacis se u provaliju nadajuci se da su kablovi nedavno provjereni :) i odjednom letis iznad krosnji drveca i u roku 10ak sekundi i na drugoj strani i mislis Kako cool, ali steta sto je tako kratko trajalo! Nakon tog prvog puta adrenialin vise ne skace toliko ali je svaki put ili brzina veca ili pogled spektakularniji. Zakon, ljudi!

Drugi dio zeljeniih avantura - lunapark, je nesto malo uobicajeniji ali s obzirom da godinama nisam bila, voznje su bile zakon. Nakon svega sam se vratila s par masnica ali i dugo vremena se nisam toliko smijala, tako da je vrijedilo:)

NEZELJENE avanture su - pogodite... Pljacka! tri mjeseca - tri pljacke, prilicno dobra statistika. Barem znam da imam jos malo vremena (do veljace) kada sam mirna i onda mogu ocekivati sljedecu hehe. Ova pljacka je bila na mjestu koje sam najmanje ocekivala - u haciendi. Kako tamo nitko od radnika ne zakljucava sobe i u 8 godina nisu imali nakakvih problema, ja sam najnormalnije ostavljala sve stvari u svojoj sobi. I vratim se sa zadnjeg vikenda natrag u haciendu i nema mi punjaca za fotic. Mislim si Kako cudno, jer ga nikad ne nosim sa sobom i uvijek je na istom mjestu u sobi. Pretrazim cijelu sobu - nema ga. I pocnem ispitivati uokolo tko ga je vidio ili vidio nekoga da ulazi u moju sobu ali naravno nitko nista ne zna. I tako ja tuzna, jer mi je baterija fotica prazna, provedem dan razmisljajuci da sam ga ja negdje zametnula. Sljedeci dan hocu spremiti Izvjestaj o praxi na mp3/flash memory, kad ni njega nema! E toliko luda bas nisam, mislim si, jer mp3 ne nosim na vikende i tocno znam gdje sam ga ostavila u petak. Opet nitko od radnika nista ne zna, ali svima je malo neugodno, vidim im na licima jer ntako ne zna koga cu optuziti. I onda sljedeci dan nestane 120$ dolara napojnica iz kuhinje. Sada vise nitko ne misli da izmisljam i svi su ozbiljno zabrinuti jer je to novac koji se dijeli izmedu sviju njih. I svi znaju da je mora biti netko od njih jer nitako nepoznat ne moze uci u kuhinju. I tako su zadnja 3 dana u haciendi prosla u pomalo neugodnoj atmosferi jer nista od stvari nije vraceno a vlasnici stizu. Obecali su mi da ce mi, ako se moje stvari ne nadu, kupiti nove, sto je i posteno. Samo je pitanje sto cu ja bez punjaca za fotic i to bas sada kada pocinje moje putovanje...

I tako je moja praxa u haciendi El Porvenir pomalo tuzno zavrslia. Iako je sam praxa totalno bezveze i iako nisam naucila apsoluno nista, nije mi zao sto sam otisla i sto sam izdrzala do kraja. Unatoc ruznom vremenu, izolaciji, losem spanjolskom, na kraju sam se ipak udomacila. Nakon teskih pocetnih 3 tjedna, pomalo sam se privikla na hladnocu i izolaciju i pocela uzivati u laganm ritmu i razgovorima s turstima. Imala sam savrsenu priliku zivjeti zivotom obicnih Ekvadoraca a ne turista, iskusiti zivot na selu i raditi u skoli. Ali svim IAESTEovcima - ne uzimajte ovu praxu ako ne zelite iskusavati svoje granice!

Do 18. veljace sam u Ekvadoru i onda na novi, nadam se bolji posao u Costa Ricu! samo sto neko vrijeme nece biti fotki :(

Nova Godina

Año Nuevo se u Ekvadoru slavi nesto drugacije nego kod nas, sto me nakon Bozica vise ne cudi.

Uglavnom se slavi na ulicama ili u krugu obitelji, opet s vecerom i puno pica naravno. Po ulicama hodaju decki preobuceni u zene, bolje receno u prijateljice noci. Minice, sljokice, perike, sminka, popunjeni grudnjaci, torbice, stikle, mrezaste carape... it's a sight to see :) I tako obuceni i polupijani zaustavljaju aute trazeci novac. Ako netko odbije, kazna je poljubac, i to francuski. Kako su vozaci manje-vise muskarci nitko se ne usudi odbiti udijeliti 50ak centi. Ali zapravo je sve to dobra zabava, predstava u kojoj svi sudjeluju i uzivaju, malo slobode u macho svijetu. I decki imaju dobre noge :)

Osim ovoga, jos jedna neobicnost je da se u ponoc u gotovo svakoj kuci pale lutke nazvane Año Viejo (stara godina). Lutke se pune papirom i piljevinom i oblace u staru odjecu. Mogu predstavljati neku omrazenu osobu ili bezlicnog krivca za sva zla u prosloj godini. Ali nisu to samo zli likovi - bilo je puno likova iz Simpsona, nekoliko Spuzva Bob-a, Hulkova, robota... zaaista saroliko drustvo! To me podsjeca na paljenje lutki u nekim dijelovima Hrvatske na fasnik. Zapravo ima isto znacenje - pali se "krivac" za sva zla i nevolje u prethodnoj godini jer dolazi nova, bolja godina koja ne smije biti opterecena problemima iz proslosti. Zanimljivo je vidjeti sve te lutke kako gore u noci, ulice izgledaju kao ratna zona sa svim tim vatrama!

Prije ponoci se u svakoj kuci dijeli grozde - obicaj koji je dosao iz Spanjolske. Izvorno, kako kuca sat svake sekunde se treba pojesti jedna boba grozda, ali ovdje je to u nesto promijenjenom obliku. U Ekvadoru se uz svaku bobu pozeli jedna zelja, i tako 6 puta, cini mi se. Jedna od mojih zelja je bila da svi moji prijatelji budu sretni, tako da se nadam da me grozde nece iznevjeriti :)

Ali nema odbrojavanja sekundi tako da zapravo nisa znala tocno kada je bila ponoc. U svakom slucaju, vi ste usli u 2008. punih sest sati prije mene. Nadam se da ste se svi dobro proveli i barem malo mislili na mene u ovom dalekom kutku svijeta.

Pozdrav svima i sretna vam Nova... Vidimo se za 10 mjeseci i mozemo ju zajedno proslaviti kao zaostatak :)