Limenkijada

Limenkijada ili izvorno Latada je završni tjedan inicijacije na fakultetima Coimbre. Događa se zadnji tjedan u listopadu i obilježava pristupanje brucoša u studentsko tijelo.

Mjesec dana sam gledala kako stariji studenti, obučeni u svoja crna odijela i plašteve, zapovijedaju brucošima.

Najčešće su u pitanju neke smiješne igrice i pjesme, ali znaju ih natjerati da u menzi jedu bez pribora ili bez ruku, da jedna osoba nosi sve stvari grupe studenata, šišaju ih ako ih zateknu vani iza ponoći i slično. Pristupanje inicijaciji je na dobrovoljnoj bazi ali velika većina studenata ide za time jer se stječu poznanstva i formiraju grupe koje kasnije mogu biti jako korisne.

Veliko finale Latade je parada koja ide od Sveučilišta do rijeke Mondego. Stariji studenti nose svoja svečana odjela dok se brucoši oblače u kostime koje su im napravili njihovi "kumovi".
Najčešće su to glupavi kostimi - plastične vreće u bojama fakulteta s predimenzioniranom dudom (da se istakne kako su oni još mali i neiskusni), ali ima i nekih zanimljivih, poput dečkiju obučenih kao orijentalne plesačice (na lancu), zanimljivih životinja i sl. Svaki fakultet mazne kolica iz supermarketa i u njima prvo vozi prvo cugu a kasnije pijane studente.

Brucoši obavezno imaju i nešto što neodoljivo podsjeća na kahlicu, gdje skupljaju lovu što isprose od prolaznika i cugu (nadam se ne istovremeno). Također, na nogama ili o struku nose limenke da bi ih se što dalje čulo, pa se zbog toga fešta i zove Latada (Lata=limenka). Za svaku fotku traže bakšiš, to me podsjeća na Peru :)

Uglavnom, povorka završava u rijeci - studenti se krste vodom Mondega. Dečki se skinu u bokserice ili ponekad do kraja i skaču u rijeku dok se djevojke uglavnom samo polijevaju vodom po glavi.

Krštenje u Mondegu

No njihove muke ne završavanju do svibnja, kada je na redu Queima das Fitas (Spaljivanje vrpci).

Queima das fitas

Svaki fax ima svoju boju i studenti nose vrpce u toj boji ili na plaštu ili sa knjigama. Davnih dana je akademska godina završavala u svibnju te su studenti slavili spaljivanjem vrpci svoga fakulteta. Ali vremena su se sprmijenila i akad. godina završava dva mjeseca kasnije, tako da danas zapravo prvo slave a tek onda idu na ispite!
Najsmješnije je kako se ponašaju roditelji... Studenti, obučeni u crna odijela, plašteve, s cilindrima i štapovima idu povorkom prem rijeci, ali ovaj puta s još više alkohola. Svaki fax ima svoje tematsko vozilo iz kojeg dijele alkohol, tako da su gotovo svi pijani već na početku parade.

Pivooooo

Onda vidiš roditelje kako s ponosom u očima gledaju svog studenta kako tetura po cesti, i onda se svi grle i ljube. I to su onda studenti, akademsi građani, budućnost zemlje... Kod nas je recimo slično za norijadu, ali to su ipak srednjoškolci. Uglavnom, nakon te parade brucoši dobiju pravo da nose fakultetsku odoru i postanu "pravi" studenti. I naravno, zavrijede pravo da zezaju sljedeću generaciju na jesen :)

Veliko čišćenje nakon parade

Samostan Sv Klare

Moja divna Coimbra sa zastavom grada

Ovaj tjedan sam bila slobodna pa sam ga iskoristila za razgledavanje Coimbre. Znam, provela sam već 3mjeseca ovdje prošli semestar, ali nam je raspored bio toliko pretrpan da jednostavno nisam ništa stigla razgledati kako spada.

Samostan St Clara A-Velha

Sada sam se zaputila u Menasterio Santa Clara A-Velha (stari Samostan Sv. Klare, jer postojij i novi). Sagrađen je u XIV.st. na lijevoj obali rijeke Mondego. Iako je jedan samostan tamo već postojao 20ak godina, kraljica Isabel (Elizabeta) ga je praktički izgradila iz temelja, zamjenjujući staru drvenu konstrukciju velikim kompleksom od kamena i posvetila ju Sv.Klari.

Obnovljena crkva i ostaci samostanksih građevina koji su bili poplavljani i zakopani u mulju

Kraljica Isabel je bila vrlo pobožna i često je darivala siromahe, čemu se kralj Dom Dinis navodno protivio (on je usput rečeno uspostavio Svečilište u Coimbri 1290.g). U jednoj prilici, kada je noslia kruh da ga podijeli siromasima, Dom Dinis ju je zaustavio i zahtjevao da vidi što to nosi. Otvorivši zavežljaj, sav kruh se pretvorio u ruže. Zbog toga događaja se Isabel često prikazuje s cvijećem u krilu.

St Klara s cvijećem, u staroj katedrali u Coimbri

Nakon smrtije kanonizirana i postala St.Isabel. No njen samostan nije baš imao sreće: kako je rijeka Mondego napredovala tijekom godina samostan je često poplavljivan. Nakon stotinjak godina najniže razine su bile stalno pod vodom te su klarise gradile polukatove da pobjegnu vodi. No do 1677 morale su do kraja napustiti samostan i preseliti se u novi: St Clara A-Nova, na drugoj strani rijeke i na povišenom terenu. Stari samostan je ostao potpuno zapušten, poplavljen i zapunjen sedimentima rijeke sve do XX.st. kada je počela restauracija.

Unutrašnjost samostanske crkve (tamne linije na zidovima pokazuju je dolazila voda)

Sada se uz samostan nalazi muzej koji priča ovu priču, ali tokođer i o svakodnevnom životu u i oko samostana, prehrani, higijeni, obvezama, previma... jedan od ljepših muzeja koje sam posjetila: umjerene veličine, zanimljiv i s raznolikim aspektima, dokumentarcem, lijepo uređen, zaposlenici su im jako ljubazni i imaju audio guide (imala sam čast prva ga isprobati haha). Jedino što je gotovo potpuno prazan... gotovo da i nije bilo posjetitelja u 2sata koliko sam provela tamo. Doduše, već je listopad pa i nema toliko puno turista po Coimbri.

Fonte de Amor, gdje su se sastajali Ines i Pedro

Nakon toga sam posjetila jedan poznati park: Quinta das Lagrimas. Tamo je oteta Ines de Castro, ljubavnica kralja Pedra I. (njegova baka je sv. Isabel). Ines je bila dvorska dama kraljici, no unatoč tome Pedro se morao oženiti njome a ne Ines. Nakon kraljičine smrti njih dvoje su se namjeravali vjenčati, no tatici (starom kralju) se to nije sviđalo jer je ona bila španjolka i taj brak bi španjolcima dao pravo na prijestolje. Uglavnom ,nakon što ih je nekoliko puta neuspješno razdvajao, stari kralj se odlučio na ekstremnije mjere. Dao je oteti Ines na mjestu gdje su se ona i Pedro sastajali, pored izvora Fonte de Amores koji se danas nalazi u parku Quinta das lagrimas.

Fonte das Lagrimas gdje je oteta Ines

Od suza koje je Ines isplakala na mjestu otmice stvorio se izvor – Fonte das Lagrimas. Uskoro nakon toga, Isabel je pogubljena u samostanu Sv.Klare. No dom Pedro se nije mogao pomiriti sa sudbinom i nakon smrti staroga kralja porglasio je da se u tajnosti vjenčao s Ines. Naredio je da se njeno tijelo ekshumira i unese u dvor, gdje je prisilio da svi dvorjani u znak odanosti poljube njenu (raspadajuću) ruku. Zaista se ne može reći da je u Portugalu bilo dosadno u to vrijeme...

Nakon nekoliko godina sam ponovo osjećala kao da da sam na putu, opet negdje u svijetu. Sama, ne znam točno kuda idem, s vodičem u ruci i ruksakom na leđima, bez žurbe... savršeno! Bila sam tako sretna kada sam to shvatila! I još k tome relativno stran jezik – sve se poklopilo. Na površinu je isplivao stari poznati osjećaj za kojeg nisam ni znala da mi nedostaje. Morat ću sve to nadoknaditi u Ekvadoru :)

On the road again?

Another one bites the dust

I have really bad luck with cameras :(

It all started with a beautiful Sony T1 in 2005, the first of it's series. Just before my trip to India it's screen stopped functioning and it had to be replaced. Luckily it was under warranty so there were no additional costs, but I couldn't take it with me. Then in 2007 I took it on my latin-american adventure.

Mama Negra in Ecuador, camera No1

It survived heights and the bitter cold of the Cotopaxi volcano in Ecuador and 3 robberies but the humidity in Costa Rica was too much. I was trying to resurrect it for almost 2 months but the local service-shop (Sony authorized!) just kept stringing me along and I ended up paying 40$ for nothing.

Leaf-cutter ants, Costa Rica, Camera No1

My second camera came a few weeks later, when I was in Panama. It worked perfectly until I came back home, put it in my jacket pocket and then sat on it. The screen was broken and too expensive to fix. It didn't last even 5 min on European soil :(

One of the last photos camera No2 took, day before returning home

Then, being unemployed there was no replacement for a while but I finally got another Sony camera. It survived for exactly 7 months, during which it witnessed my bear adventure in Croatia, the beginning of the Master in France and a few weeks in Ecuador. But... on my last day in Ecuador it fell into a stream and just decided not to work any more.

Bear camp in Kuterevo, camera No3

A few weeks later I decided that I can't be on this Master without a camera, going to all these cool places so I bought another one! It was really nice, I loved it's abilities and was having fun with it. Then I decided to go to Madrid for a week; what a mistake. Somehow the camera found it's way out of my backpack (I probably let it slip out somehow)... and approximately 1gb of photos with it :(

Loch Ness with camera No4

And some Portugal too, camera No4

What do I do now? 4 cameras have either died on me or got lost in space in the last 2 years; I'm beginning to think I'm camera coursed! And buying a new one is definitely not in my budget now. I remained faithful to Sony all this time and I really think that they should sponsor me in the future :)

Sony, are you there?

Ricardo's pearls

Ricardo - the crazy Mexican

Today Ricardo wrote on my CouchSurfing profile:
I really like Maja way of leaving, I think that she is a really mature
person, therefore she is very patient and is easy going...
so he likes me only when I'm leaving :)

But these kinds of mistakes are so common for Ricardo, for Aida's profile he wrote:
Aida is a really fun person! She is sometimes kind of extrange...
Extreme? Strange? Or a little bit of both :)

Or one morning talking about the amount of food for breakfast I heard him say : "This is only the bikini!" (he actually said "This is only the beginning!") and then continuing with "There will be more". My first thought was: "Topless?!?"

Another one is :"Can I taste your baby?"
-My what?!?
-Your baby! What you're cooking...
-I'm making veggies, not babies!

There's definitely something to be said for his B's and V's :)

Norwich 2

Our house (in the middle of our street...)

Na moje veliko čuđenje (koje ne prestaje niti mjesec dana nakon useljenja) sve prostorije u kući imaju tapison. Čak i kupaonice i kuhinja! To je jedna od većih gluposti koje sam dosada vidjela. Ali osim toga, kuća je ok. Namještaj je malo star, zidovi oštećeni od čavlića, selotejpa i tko zna čega ali uglavnom sve funcionira :) Na ono što nije funcioniralo smo se požalili i nakon nekog vremena se vlasnica smilovala i platila popravke.


Da vam predstavim moje sustanarke: Jelena (Srbija), Aida (Kirgistan) i Laura (Kanada).

A ovo je moja nova soba...




Par zanimljivosti o svakodnevnom životu:
Smeće se odvozi jednom tjedno, i to reciklažni i obični otpad naizmjenično, tako da zapravo moraš čekati 2 tjedna do sljedeće ture istog otpada. Ako propustiš, do sljedećeg puta ćeš imati otpada od 4tjedna :)
Svi su ludi za fair trade i organskim proizvodima.
Gotovo sve namirnice imaju znak da li su pogodne za vegetarijance i izdvojeno moguće alergene. Zauzima mali dio pakiranja a toliko pomaže...
Većina cesta i kružnih tokova je bez zebri, pa se te snađi. Pogotovo mi je zanimljiv jedan kružni tok u blizini moje kuće: u njega ulaze 4 ceste a samo na jednoj ima zebra i semafor. Ako želim legalno prijeći, da bi uopće došla do semafora moram jednom ilegalno prijeći. I to nasuprot policijske stanice! Čemu uopće ići do semafora kada mi samo komplicira život i ne čini me ništa sigurnijom?
U cičoj zimi dio djevojaka na kampusu se redovito pojavljuje u proljetno/ljetnom izdanju. Kratki rukavi, bez kaputa, u sandalama i balerinkama... a vani snijeg! Doduše, u centru grada nisam primjetila tako odjevene cure, pa zaključujem da im je fax pobrkao lončiće :)

sitnice koje pretvaraju neku sobu u moju sobu

Norwich 1

Nova godina - nova država :) Tako se svaki pošeni putnik i treba ponašati, zar ne?
Apsolutno obožavam ovaj fax. Ne pretjerujem, University of East Anglia je fenomenalno mjesto! Kampus je ogroman i najviše od svega me fascinira knjižnica :) ima 6 katova, sobe za grupni rad (s ogromnim LCD tv-om i opremom da spojiš svoj laptop tako da svi vide što se radi), sobe za tihi rad, sobe za apsolutnu tišinu, prostorije sa kompjuterima, automate za posuđivanje i vraćanje knjiga, glazbene cd-e i filmove... meni nevjerojatno. Mislim, ni ostatak fakulteta nije loš :) sve zgrade su dosta nove i sve je super opremljeno tako da smo svi oduševljeni. Na kampusu imamo poštu, banku, bankomate, pubove, restorane, dućan, knjižaru, besplatan internet...
Što se samih predavanja tiće stvari su ovdje dosta drugačije... imamo jako veliki broj predavanja iz svakog predmeta. Recimo Air pollution chemistry imamo 4 dana u tjednu, 8 sati (za usporedbu, u Francuskoj smo imali ukupno 8 sati tjedno)! Ali zato i predmet izgleda drugačije: jedan dio predmeta je rasprava o tome kako se u javnosti prezentira zagađenje zrak, kako ga javnost prihvaća i kroz koje se medije širi i za taj sat moramo pročitati bilo koju knjigu, beletristiku iz 20.st i tražiti citate o vremenu i smogu ili bilo čemu što se odnosi na zagađenje zraka :) isto tako, za taj predmet moramo pogledati 2 filma (doduše zadana) ali ipak, nikada se nisam susrela s takvim načinom predavanja. S obzirom da imamo toliko sati tjedno očito si možemo priuštiti takve digresije :)
I sam način ocjenjivanja je drugačiji: većina predmeta nema ispit već samo projekte. Ovdje su nam barem na vrijeme rekli kada su rokovi tako da se sve može lakše isplanirati, a ne kao u Francuskoj. I još jedna dobra stvar je da se svaki projekt sastoji od dva dijela: Proposal koji se predaje prvi i nosi samo 10% ocjene, i sam projekt koji se predaje 4-6 tjedana kasnije i nosi ostali 90%. Proposal je kratak opis naše ideje, uz minimalne detalje i očekivane rezultate, i dobra strana toga je da te s time profesor može usmjeriti u pravom smjeru ako je neki dio ideje promašen. Nadam se da će funkcionirati; danas predajem dva propsala pa ćemo vidjeti.
Nabavila sam novu kameru pa ću uskoro staviti slikice.

Ekvador, klapa treća

Povratak u Ekvador bio je poput dugo isčekivane nagrade nakon učenja i hladnoće u Francuskoj. Dočekali su me topla noć i Edu sa ružama :)
Ekvador se nije toliko promijenio nakon 15 mjeseci; isti dragi ljudi, poznate ulice, ukusna hrana i neke stare boljke. Država je u problemima, unutarnja previranja kao i obično, ali čini se da stvari polakao idu na bolje. Predsjednik Correa provodi mnoge reforme, a posebno me se dojmila reforma školstva. Ekvador ima poplavu raznih institucija za visoko obrazovanje; ne pretjerujem - na svakom koraku je neko sveučilište, vioka škola ili institut, sve privatno. Profesori su raznih pozadina, a dobar dio ima samo završen četverogodišnji fakultet i tu su stali. Većina tih instituta se nalazi u neadekvatnim prostorima, npr privatnim kućama koje nisu arhitektonski dobro rješenje za nastavu. Osim toga, iako je pravilo da svaki predmet mora imati najmanje 7 studenata koji ga slušaju, ja sam prisustvovala na nekoliko predavanja sa samo 4 studenta (nije da ostali nisu došli, nego ih je toliko upisano). Na jednom predavanju su 4 studentice na drugoj godini fakulteta trebale održati izlaganje na temu "Freud i šala". Izlaganje je bilo doslovno na srednjoškolskom nivou: svaku riječ su čitale sa PowerPoint slajdova i skoro ništa nisu same obješanjavale. Prezentacije su bile krcate textom, pune rečenice koje su očigledno prepisale iz knjige. Često su upadale jedna drugoj u riječ i imale komentare "E da, to mi nije bilo jasno..." Pa onda provjeri prije izlaganja curo! Knjige, internet, konzultacije, toliko je puno opcija. U Europi im ne bi dali da završe takvu prezentaciju. Upravo taj fakultet je u novoj reformi upao u najlošiju skupinu i prijeti mu zatvaranje. Svi se nadaju da će se reformom uvesti reda u visoko školstvo i dati svima dobro orazovanje. Neki instituti i fakluteti se moraju zatvoriti, drugi su dobili 6mjeseci da provedu bitne promjene. Samo nitko ne zna to će biti s onima koji pohađaju ili su završili te institute...
I tako sam prvi tjedan provela po faxevima, slušala par predavanja, neka od kojih je držao i Edu :) I zaključila sam da sam definitivno dobro odlučila odlaskom u prirodne znanosti, jer filozofija, semiotika i slično definitivno nisu za mene!
Drugi tjedan su već bili Božić i Nova godina. Božić smo proveli u kući prijatelja sa njihovih 30ak članova bliže obitelji. I napokon sam postigla svoj cilj: natjerala sam Edua da plešemo haha. Novu godinu smo dočekali kod kuće, sa puricom (bez brige, nisam popustila!) i čestitarenjem po kvartu nakon ponoći. I opet smo plesali :)
Treći tjedan smo malo putovali po sjeveru zemlje. Par izleta, nekoliko jezera i vulkanskih dolina, nešto malo prašume i jedan potok bili su fatalni za moj fotić. Završio je u rijeci. I sada odbija poslušnost. Stvarno nemam sreće s fotićima. Prvi kojeg sam nosila na putovanje je stradao u Costa Rici od vlage i u servisu su me preveslali za 40$ a da ga nisu popravili. Kupila sam drugi, imala ga nekoliko mjeseci i kad sam se vratila kući, na putu iz aerodroma sjela na njega i strgala ekran. Ovaj zadnji sam kupila u 5.mjesecu i nije drugo poživio. Popravak je 114 funti, ili novi i bolji za 99 funti. Koji peh... ali iz ovoga mogu naučiti da skupi fotići nisu za mene, bolje se ti Majo drži idiota koji ne vrijede suza.
Tri tjedna Ekvadora su doslovno proletjela, da je barem tako leti vrijeme dok se ponovo ne vidimo...
Fotke su u Galeriji! (Ecuador2)