Baños

I tako ja stojim sama u Ekvadoru, usred nicega i na prasnjavoj cesti cekam zadnji bus (20.30). Oko mene mrkli mrak, samo malo mjesecine osvjetljava put a copor pasa laje na svaki zvuk dok ja molim Boga neka autobus sto prije dode. I nakon pola sata evo napokon zvuka motornog vozila i ja presretna uskacem u spas iz ove zabiti. Autobus je poluprazan i mracan, samo iz radija treste narodnjaci sa stanice koju lovi napola. Iako je cesta mracna i nevjerojatno puna rupa, znam da nam se ne moze nista dogoditi jer nas cuva Djevica Marija. Kako? Svaki autobus ovdje ima sliku ili kipic Marije koji je povezan s kocnicama i svaki put kada vozac zakoci, kip zasvijetli. I sto se lose moze dogoditi dok je Djevica za kocnicama?! I tako mirna i puna pojerenja u vozaca i njegovu povezanost sa nebesima, nakon 50min drndave voznje sva sretna stizem u Machachi, prvi gradic/selo koji imalo lici na civilizaciju.

Onda lovim jos jedan bus za Quito, ali na srecu na prometnoj i osvjetljenoj cesti i nakon jos 45min stizem u grad od 2,5 milijuna ljudi i disem punim plucima. Napokon su oko mene ljudi, auti, ulicni prodavaci, zivot... Ovaj izlazak u petak navecer me veseli vise od bilo kojeg izlaska u Zagrebu. Kako su neki u srednjoj zivjeli za vikende, tako ja sada sa 25 zivim za ove vikend-izlaske iz haciende. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja selo ali ipak sam shvatila da mi je dosta vikend-doza :)

Tako otprilike izgleda moji petci (ili petkovi, kako vam draze), samo da vam pokazem kako to izgleda. Doduse, uglavnm ne idem po mraku ali se i to zna dogoditi. A sada na Baños...

Baños iliti Kupke, je gradic 3 sata udaljen od Quita, koji je opstao na turizmu toplica. Imaju naime izvore tople zute, navodno ljekovite vode bogate mineralima, na kojoj su izrasla brojna kupalista. Svaki dan se tamo sjati brojno lokalno stanovnistvo, tako da je dobra stvar da se voda mijenja svaki dan. Dapace, cim se izmjeni po noci, oko 4.30 se bazeni otvaraju i dolaze oni najorniji. I mi smo imali namjeru biti medu njima i okupati se prije nego 200 ljudi prode kroz vodu. I tako se mi nadobudno ustali u 4 ujutro i krenuli prema van, kada ono vrata hotela zaklucana i nema nikoga na porti. Nakon 15min lupanja i vikanja smo odustali jer je bilo prebolno gledati ostale kako prolaze po ulici sa rucnicima preko ramena spremni za kupanje. Vrata su se napokon otvorila u 6 sati i mi smo brzim koracima otisli na ranojutarnje kupanje.

Piscina De La Virgen se sastoji od 3 bazena - maloga sa ledenom vodom, velikog (recimo 1/4 olimpijskog) sa toplom vodom i jos jednog maloga sa vodom toliko vrucom da pece i ne moze se ostati duze od 2 minute! Ljudi je vec bilo podosta, ali kada je pocela kisica, polako su se razisli, ali ne znam zasto - ionako su vec mokri. Ali bolje za nas jer je bila manja guzva i super je osjecaj biti u toploj vodi dok se oko nas dize para i padaju kapi hladne kise.

Nakon kupanja smo malo prosetali po gradu, o cemu svjedoce fotke koje mozete vidjeti u Galeriji. Baños je dakle turisticko mjesto, prvo u Ekvadoru u kojem sam vidjela jednako lokalaca i stranaca. A taj turisticki ugodaj se osjeti i na cijenama. Sat interneta sam platila 2,5 puta vise nego bilo gdje drugdje. Vocna slata je takoder skuplja - 2 puta. Ali neka, moraju i oni na necemu zaraditi.

Najprepoznatljiviji proizvod im je karamela od secerne trske, vrlo tvrda i vrlo vrlo slatka. Radi se kuhanjem soka od secerne trske, koja je sama po sebi prilicno slatka a ovako se jos vise koncentrira. Karamela je jako rastezljiva ali tvrda, tako da je objese za drvene klinove na ulazima u prodavaonice i po cijele dane razvlace da je omeksaju. Stvarno zanimljiv prizor :) Svi su lokalci odusevljeni time, ali ja sam jedva progutala mali komadic koliko je slatko, prava secerna bomba.

Ali sama secerna trska je vec nesto drugo. Iako je dosa slatka, covjek se vrlo brzo privikne na okus. Komadi oguljene trske se prodaju po standovima po cijelom gradu i vrlo su popularni. Jede se zapravo tako da se zvacu komadici mekog drva i sise slatki sok. Malo cudno zvuci ali zapravo je cool, osjecam se tako ekvatorijalno hehe

Uglavnom, tako je prosao moj zadnji vikend. Bilo je zabavno i zanimljivo, a sada idem malo provjeriti sto se to dogada u domovini jer kako sam zadnje vidjela, izbori su bili zanimljivi. Ocekujem vase mailove i komentare. Pozdrav svima...

Hacienda

Ovo ovdje je hacienda El Porvenir gdje radim:

A ovo je moja draga, zasad bezimena prijateljica ljama koja papa busen trave koju sam joj bacila:

A ovo sam ja, obucena za svakodnevne akcije oko haciende. Ovo je samo toliko da vam pokazem da se ne zezam kada kazem da je jaaaako hladno.

Zasto toliko slika odjednom? Jer ovdje u zabiti od Machachia (najblizi grad) nema brzog interneta i za prijenos ove 3 fotke sam potrosila pola sata. Tako da se za nazalost za neko vrijeme ne mozete nadati novim fotkama u galeriji.

Uglavnom, malo sam se pocela navikavati na hladnocu, pogotovo kada sam shvatila da je najbolje da spavam u svojoj vreci a ne da se smrzavam pod dekama. Otad spavam ko beba i budim se spremna za nove radne pobjede.

Moj posao ovdje bit ce napraviti mali botanicki vrt, sa biljkama tipicnim za ovo podneblje. Za sada sam uredivala jedan drugi dio, velicine 4x20m. Prvo sam cistila od smeca (ne bi vjerovali koliko ga je bilo), onda od korova i kamenja, da bi jucer napokon napravila sljuncanu stazu i danas podrezala cvijece. Baka i deda bi se jako ponosili da me vide :) Sutra sadim novo cvijece a za vikend se opustam u kupkama Bañosa, daleko od hladnoce i samoce ovog mjesta. Mogu vam reci da je ovo dosta tezak fizicki posao, pogotovo za mene koja sam zadnju godinu dana provela samo sjedeci za knjigom. Ali drago mi je sto nesto radim, i sto ce ovaj vrt biti veliki izazov za mene. Za sada nema nikakvih planova kako ce vrt izgledati, ali nadam se da ce se vlasnica Maria Jose uskoro udostojiti doci do haciende da malo porazgovaramo. Cekam ju ko ozebla sunce (a ujedno i jesam ozebla i cekam sunce!).

Za sada toliko, nadam se da cu uskoro biti u boljem internet cafeu i da cu onda moci staviti malo vise slika.

ps. mogu primati poruke od tele2 i vip-a ali ne mogu odgovarati nazalost. Ali to ne znaci da vi na ove 2 mreze ne trebatye slati :)

Mobitel, drugi dio

Dragi moji, ja sam u Cotopaxi-u i jedini nacin komuniciranja preko tjedna su sms poruke. Upravo sam kupila novi mobitel, neki rabljeni mali Samsung za 35$. Mislim da ovaj nije bio ukraden :)
Uglavnom, moj broj je 097-521-278, predbroj za Ekvador je +593. Nadam se da ce ovaj mobitel izdrzati dulje od staroga. Ovdje u Machachi-u gdje sam trenutno nema zastitara i to mi uljeva nadu da nema bas ni pljacki.
Za sada mi se ne svida bas jako u haciendi. Iako se zove El Porvnir (Buducnost) nije bas moderna. No to je dio njezina sarma. Sve je lijepo uredeno, od terakota-crvenih zidova te plavih vrata i greda, preko plocica, cvijeca i kreveta, do konja i ljama oko kuce... sve izgleda savrseno. Ali JA nisam u toj kuci, vec sam u pomocnoj zgradi koja je izgradena od knaufa, najobicnijeg gipsa bez ikakve izolacije! Kada vam kazem da se temperature nocu spustaju do -5, sve ce vam biti jasno. Nema grijanja, naravno, jer sto ce takav luksuz pomocnoj radnoj snazi! Svi znate koliko sam zimogrozna, tako da vam je jasno da nisam jako sretna. Za sada sam uspjela ugrabiti jednu grijalicu iz glavne kuce, ali ju moram vratiti kada se hotel popuni. Danas sam pokusala naci neku malu grijalicu tu u Machachiju ali bez uspjeha. Valjda cu sljedeci vikend imati vise srece.
Do sljedeceg puta pozdrav od vase smrznute putnice, i don't forget - SMS!

Mama Negra

Dan nakon pljacke, prosli vikend, otisli smo u Latacungu, glavni grad provincije Cotopaxi u kojoj od sutra pocinjem raditi. Tamo se od 18.st odrzava festival Mama Negra kojim se slavi zastitnica grada la Santísima Virgen de las Mercedes.

Centralni lik slavlja je muskarac obucen u zenu - Mama Negra. Obucen/a u raskosnu haljinu, Mama Negra ima periku, crveni ruz i vidljive dijelove tijela obojane u crno. Jasuci na konju zadnji/a prolazi povorkom, kao patron fieste (i placa vecinu ceha!) A zasto je craa? Jer slavi, osim Djevice kao zastitnice, ujedno i oslobodenje crnih robova. Osim nje/ga, od znacajnijih likova treba izdvojiti Andela i Mora (kao onaj iz Rijeke) koji su tadoder jedni od najvaznijih likova. Aha, da, ima i jos nekih likova slicnih andjelima, obucenih i nasmikanih u bijelo, koji "ciste" publiku sa stapovima i pljuckanjem vode na njih :)
Ok, sada kad sam vam dala lgani uvid u vaznije dijelove slavlja, treba spomenuti i onu drugu stranu - cugu. Svaka druga osoba u paradi ima bocu zestice u ruci i pije, pije, pije... Mi smo stajali na prvoj trecini puta i dok su dosli do nas, svima su boce bile skoro pa prazne! Piju dok plesu, dok cekaju da se povorka ponovo pokrene, publika im daje pice, oni daju ljudima u publici... uglavnom generalno oblokavanje! Zato iza 16h kada zavrsi parada, na svakom uglu mozete vidjeti:

Uglavnom, festa je fora, ako ikada svraite u Ekvador isplati se pogledati. Ta mjesavina tradicionalnih kostima, modernih likova, kauboja, raznih sombrera, pica, sunca, limene glazbe i lokalnog puka je svakako nezaboravna...

Ja napokon od sutra pocinjem raditi, dakle putujem u Cotopaxi koji je oko 2 sata udaljen od Quitoa. Kazu mi da tamo nema interneta a ne znam koliko je daleko prvo naseljeno mjesto, tako da sumljam da cu se moci javiti prije sljedeceg vikenda, 17-18.XI. Do tada, pogledajte slikice s festivala i uzivajte u svojim grijanim domovima, dok se ja smrzavam na 3600m...

Pljacka

OK, vise se necu smijati zastitarima. Zasto? Jer da ih je bilo, ne bi me opljackali.
Kao prvo, mozete biti mirni, unatoc pistolju nije bilo nista strasno i nikom se nije nista desilo. Kao drugo, nisu mi ukrali nista jako vazno, tako da sada moram samo malo pokupovati par stvarcica. Ali vise mi ne mozete pisati sms-ove.
Dakle, vracale smo se Silvija i ja navecer kuci, u nasu finu rezidencijalnu cetvrt gdje svaka druga kuca ima zastitara i sto je najbolje bili smo u grupi. Da samo bile same jos bi razumijela da nas napadnu jer smo laka meta, ali opet, kad imas pistolj mozes protiv vise ljudi. I tako stojimo mi pred vratrima nase fine kuce kada nas prode neki auto, zaustavi se i vrati par metara ispod nas. Izadu 2 tipa od 20-22g i pocnu kucati na vrata. Mislila sam da su prijatelji od vlasnika ili nekoga od stanara i vec sam im htjela otkljucati vrata, kada ono jedan pogleda u strazarsku kucicu. Nasa kuca nema zastitara i da ima, ono sto je slijedilo se ne bi dogodilo. Krenu decki natrag prema autu, kada odjednom jedan izvadi veliki srebrni pistolj! Pocnu vikati ¡Dame la plata! ¡Dame su mochilla! i otmu mi ruksak. Dala sam im 10$ sto sam imala u dzepu i rekla da mi je sve ostalo u ruksaku. Jedan mi je zavuko ruku u dzep od jakne ali ne srecu nije napipao fotic. Jedan stariji tip je cijelo vrijeme govorio ¡Tranquilo, tranquilo! i kada su uzeli par stvari su odjurili u auto i pobjegli.
Zapravo mi se cini da je taj tip govorio svojim deckima da se smire a ne nama jer mi se cini da im je ovo bila prva pljacka. Nisu otkrili moj fotic kojeg nisam ni pokusala sakriti, Silviji nisu uzeli torbu koju je drzala u ruci, niti su nas sve pretrazili. Dapace, uzeli su samo oko 50% stvri koje su mogli!
Na srecu, bas sam taj dan odlucila da necu vise nositi putovnicu sa sobom nego kopiju, a i bila mi je u unutarnjem dzepu jakne tako da nisam ostala bez dokumenata. Uzeli su mi ruksak s bocom vode, tajicama, par sitnica koje je lako zamijeniti i, jedino cega mi je stvarno zao - suncane naocale. I da, moj ukradeni mobitel je, koje li ironije, ponovo ukraden. Valjda mu je to sudbina, jadnik :)
Ali ne mogu reci da mi je ovo pokvarilo putovanje ili moje misljenje o Ekvadoru. Jer sljedeci dan se onda dogodi nesto lijepo i sve je opet super.