Kurioziteti

Jedna od stvari sto mi je pomalo smijesna ovdje je paranoja. Od lopova, od krivotvoritelja, od obicnih prolaznika...
Jucer sam u ducanu placala novcanicom od 50$ i prosla sam pravu birokratsku proceduru. Prvo me blagajnica sumnjicavo pogledala, zatim je gledala novcanicu na svjetlu pa pozvala kolegu da i on pogleda. Kada su ustanovili da je na prvi pogled sve ok morala sam im dati broj putovnice (za slucaj da je ipak krivotvorina pa da me mogu pronaci) i onda su jos upisali serijski broj novcanice! Pa zasto onda uopce imaju tako velike denominacije ako sumnjaju u sve?! Doduse, i kada placam s 10$ nabrzinu ju pregledaju.
Druga fascinantna stvar su zastitari. Svi su pod punom bojnom spremom, sa neprobojnim prslucima, oruzjem i ponekad pendrecima :) Maltene svaka druga trgovina ih ima, a ne samo banke i vladine zgrade nego i obicne trgovine, pekarne, privatne kuce... Ne znam dal im je stopa kriminala bas toliko visoka ali je meni pomalo smijesno. Doduse, kada vam kazem sljedecu stvar, shvatit cete da se u Ecuadoru nicem ne treba cuditi.
Htjela ja tako kupiti mobitel i kazem to jednom frendu ovdje i kaze on Ma ne, sta ces kupovati u ducanu, kupi mobitel na crno, ionako ga neces dugo koristiti! Super, mislim si ja, samo kako kupiti mobitel na crno? Lako - odes u shopping centar :) Ima jedan shopping centar u kojem se prodaje samo ukradena roba, i to LEGALNO. Dapace, imaju policajca na vratima. Tamo ima novijih i starijih mobitela kakvih samo pozelite, kamera, fotica... sve "palo sa kamiona". I nije da se to prodaje onako poskrivecki, neko svatko ima mali ducancic 2x2m i onda samo razgledavas. I da skratim pricu, kupila sam neku stariju Nokiu za 25 dolara i ubrzo potom otkrila da ne mogu slati sms u Lijepu nasu. Ali mislim da mozete vi meni :) broj je +593-84462988
Stavila sam i par fotki sa voznje vlakom u galeriju, ali nisam mogla puno jer je spoooooroooo. Ispod imate i video kako to izgleda first-hand, da znate sto propustte tamo doma sjedeci u mekom naslonjacu u grijanoj kuci (ovdje nema grijanja btw)

La Nariz del Diablo

La Nariz del Diablo - Vrazji nos, je dio pruge izmedu drugog najveceg grada - Guayaquila i Quita, sagraden 1902. Kako su se izmedu isprijecile Ande kroz koje u to vrijeme nisu mogli probiti tunel, morali su pribjeci alternativnim metodama. I tako su se pamtni Ekvadorci sjetili jednog originalnog rjesenja - napravili su prugu koja ide cik-cak. Kada se dode na pocetak La Nariza, vlak prode skretnicu, zaustavi se i skretnicom ga se skrene na prugu koja se lagano spusta ali ide u suprotnom smjeru. To se ponavlja 2 puta i na taj nacin se vlak uspije spustiti gotovo 1000m! U vrijeme kada je izraden, ovaj dio pruge je predstavljao najvece dostignuce zeljeznickoj inzenjerstva.

Ostatak pruge je dovrsen u sljedecih 40ak godina ali zbog poplava i odrona uzrokovanih El Niñom pruga je zatvorena 80-tih. Onda su se prije par godina pametno sjetili da bi se La Nariz del Diablo mogao svidjeti turistima i osposobili su taj mali dio pruge. I tek jadva su ga osposobili!
Donedavno se moglo voziti na krovu, sto je pretpostavljam bilo totalno cool (i bio je jedan od glavnih razloga zasto sam htjela ici tamo), ali se vise ne smije. Nedavno je jeadn kinez, Bog zna kako, ostao bez glave dok se tako vozio na krovu i od onda su to zabranili. Tako da smo se morali zadovljiti prozorima i izlaskom na kraj/pocetak vagona. Ali i tako ovaj dio pruge je spektakularan!
Da bi se doslo do La Nariza mora se prvo tumbati u vagonima starima preko 100g, sto nije bez svog sarma, ali taj dio traje 4,5 sati! Tek zadnjih sat vremena pocinje zabava. Pruga je totalno rasklimana i neodrzavana, sto je nama turistima dio atrakcije, ali zamislite putovato ovako par puta tjedno: gotovo cijeli taj dio je iznad ponora kojeg cini padina Andi na oko 2700m, pruga je od ruba provalije udaljena prosjecno 30ak cm, a nekada ide i preko mostica koje ni pjesice ne bih presla! Vlak ide jaaako sporo da se ne bi prevrnuo i svi mi izginuli, ali je super!
Kada se napokon spustimo, vlak stoji 15ak min da bi se svi mogli poslikati i onda natrag gore jer ostatk pruge nije obnovljen. I onda se u Alausiu iskrcavamo i lovimo bus (da se ne bi opet vozili 4 sata natrag) i za sat i pol smo u Riobambi. A onda 4 sata busa do Quito-a. Tako da smo se svi jucer navozili preko 13 sati, samo da bi uzivali u jednoj od zanimljivosti Ekvadora. Ali vrijedilo je :)


Sto se tice ostalih stvari, sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Dobila sam svoju sobu (jeeeeeee!) koja je duplo veca od nase dnevne sobe u Zagrebu, ali, kojeg li cuda, ni ta nema ormar! Sto se tice mog spanjolskog, mogu reci da je sasvim zadovoljavajuci. Nije da bas pricam sve u sesnaest, ali cisto ok. Kako uopznajem neke loklne ljude imam sto vise sanse vjezbati i mislim da ce uskoro biti super. Neki stranci koji su ovdje duze od mene govore puno puno gore jer im se ne da truditi. Ne paze na naglaske i vremena pa zvuce ko glupi Ameri na odmoru!

N drugoj fotki vidite obrisi pruge La Nariza na kojoj se 2 vlaka, svaki ide u svom smjeru ali oba zapravo idu prema gore. Tamo na lijevo se skretnica na kojoj vlak promijeni smjer... i sibaj!

I tako pocinjemo...

Ovo ce biti kratak post, samo toliko da vas sve uvjerim da sam ziva i zdrava :)

Nakon leta iz Beca u Madrid odzveli su me u super hotel, luksuzan i jako lijep. A onda sam jucer ujutro nastavila za Ecuador. I tako nakon 11 i pola sati sam stigla u suncem okupani Quito, gdje su me cekali Silvija (cura koja je tu preko IAESTE) i njezin frend Felix. Nakon jurnjave gradom u Mercedesu iz 70ih smo stigli u obitelj gdje smo smjesteni. To je jedan od boljih dijelova grada, sve kuce su tip-top i ugodno sam se iznenadila kad smo stali pred jednom takvom. Unutra masivan starinskli namjestaj u odlicnom stanju, lijepi parketi, velike sobe, mramorno stubiste... a mene onda smjeste u sobicak sa Silvijom U PODRUMU. Dijelimo krevet (malo veci, nadam se samo na dan-dva), nema ormara, kupaona je koma, ne smije se bacati toalet papir u wc nego u kos za smece, nema zastora na tzv tus kabini pa se cijela kupaona smoci i jos takvih sitnica koje mi zaista ne trebaju nakon nakon 12 sati leta.

Ali zato je danas osvanuo savrseni suncani dan, malo razgledavam grad i privikavam se na vremensku razliku.

I tako sada sjedim za kompjuterom cijoj tipkovnici se izbrisalo pola slova, tako da tipkam napamet :) ali nema veze, glavno da sam ja tu.

ps. jos nema fotki ali ce uskoro, don't worry