La Nariz del Diablo

La Nariz del Diablo - Vrazji nos, je dio pruge izmedu drugog najveceg grada - Guayaquila i Quita, sagraden 1902. Kako su se izmedu isprijecile Ande kroz koje u to vrijeme nisu mogli probiti tunel, morali su pribjeci alternativnim metodama. I tako su se pamtni Ekvadorci sjetili jednog originalnog rjesenja - napravili su prugu koja ide cik-cak. Kada se dode na pocetak La Nariza, vlak prode skretnicu, zaustavi se i skretnicom ga se skrene na prugu koja se lagano spusta ali ide u suprotnom smjeru. To se ponavlja 2 puta i na taj nacin se vlak uspije spustiti gotovo 1000m! U vrijeme kada je izraden, ovaj dio pruge je predstavljao najvece dostignuce zeljeznickoj inzenjerstva.

Ostatak pruge je dovrsen u sljedecih 40ak godina ali zbog poplava i odrona uzrokovanih El Niñom pruga je zatvorena 80-tih. Onda su se prije par godina pametno sjetili da bi se La Nariz del Diablo mogao svidjeti turistima i osposobili su taj mali dio pruge. I tek jadva su ga osposobili!
Donedavno se moglo voziti na krovu, sto je pretpostavljam bilo totalno cool (i bio je jedan od glavnih razloga zasto sam htjela ici tamo), ali se vise ne smije. Nedavno je jeadn kinez, Bog zna kako, ostao bez glave dok se tako vozio na krovu i od onda su to zabranili. Tako da smo se morali zadovljiti prozorima i izlaskom na kraj/pocetak vagona. Ali i tako ovaj dio pruge je spektakularan!
Da bi se doslo do La Nariza mora se prvo tumbati u vagonima starima preko 100g, sto nije bez svog sarma, ali taj dio traje 4,5 sati! Tek zadnjih sat vremena pocinje zabava. Pruga je totalno rasklimana i neodrzavana, sto je nama turistima dio atrakcije, ali zamislite putovato ovako par puta tjedno: gotovo cijeli taj dio je iznad ponora kojeg cini padina Andi na oko 2700m, pruga je od ruba provalije udaljena prosjecno 30ak cm, a nekada ide i preko mostica koje ni pjesice ne bih presla! Vlak ide jaaako sporo da se ne bi prevrnuo i svi mi izginuli, ali je super!
Kada se napokon spustimo, vlak stoji 15ak min da bi se svi mogli poslikati i onda natrag gore jer ostatk pruge nije obnovljen. I onda se u Alausiu iskrcavamo i lovimo bus (da se ne bi opet vozili 4 sata natrag) i za sat i pol smo u Riobambi. A onda 4 sata busa do Quito-a. Tako da smo se svi jucer navozili preko 13 sati, samo da bi uzivali u jednoj od zanimljivosti Ekvadora. Ali vrijedilo je :)


Sto se tice ostalih stvari, sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Dobila sam svoju sobu (jeeeeeee!) koja je duplo veca od nase dnevne sobe u Zagrebu, ali, kojeg li cuda, ni ta nema ormar! Sto se tice mog spanjolskog, mogu reci da je sasvim zadovoljavajuci. Nije da bas pricam sve u sesnaest, ali cisto ok. Kako uopznajem neke loklne ljude imam sto vise sanse vjezbati i mislim da ce uskoro biti super. Neki stranci koji su ovdje duze od mene govore puno puno gore jer im se ne da truditi. Ne paze na naglaske i vremena pa zvuce ko glupi Ameri na odmoru!

N drugoj fotki vidite obrisi pruge La Nariza na kojoj se 2 vlaka, svaki ide u svom smjeru ali oba zapravo idu prema gore. Tamo na lijevo se skretnica na kojoj vlak promijeni smjer... i sibaj!