nedjelja, listopada 24, 2010

Samostan Sv Klare

Moja divna Coimbra sa zastavom grada

Ovaj tjedan sam bila slobodna pa sam ga iskoristila za razgledavanje Coimbre. Znam, provela sam već 3mjeseca ovdje prošli semestar, ali nam je raspored bio toliko pretrpan da jednostavno nisam ništa stigla razgledati kako spada.

Samostan St Clara A-Velha

Sada sam se zaputila u Menasterio Santa Clara A-Velha (stari Samostan Sv. Klare, jer postojij i novi). Sagrađen je u XIV.st. na lijevoj obali rijeke Mondego. Iako je jedan samostan tamo već postojao 20ak godina, kraljica Isabel (Elizabeta) ga je praktički izgradila iz temelja, zamjenjujući staru drvenu konstrukciju velikim kompleksom od kamena i posvetila ju Sv.Klari.

Obnovljena crkva i ostaci samostanksih građevina koji su bili poplavljani i zakopani u mulju

Kraljica Isabel je bila vrlo pobožna i često je darivala siromahe, čemu se kralj Dom Dinis navodno protivio (on je usput rečeno uspostavio Svečilište u Coimbri 1290.g). U jednoj prilici, kada je noslia kruh da ga podijeli siromasima, Dom Dinis ju je zaustavio i zahtjevao da vidi što to nosi. Otvorivši zavežljaj, sav kruh se pretvorio u ruže. Zbog toga događaja se Isabel često prikazuje s cvijećem u krilu.

St Klara s cvijećem, u staroj katedrali u Coimbri

Nakon smrtije kanonizirana i postala St.Isabel. No njen samostan nije baš imao sreće: kako je rijeka Mondego napredovala tijekom godina samostan je često poplavljivan. Nakon stotinjak godina najniže razine su bile stalno pod vodom te su klarise gradile polukatove da pobjegnu vodi. No do 1677 morale su do kraja napustiti samostan i preseliti se u novi: St Clara A-Nova, na drugoj strani rijeke i na povišenom terenu. Stari samostan je ostao potpuno zapušten, poplavljen i zapunjen sedimentima rijeke sve do XX.st. kada je počela restauracija.

Unutrašnjost samostanske crkve (tamne linije na zidovima pokazuju je dolazila voda)

Sada se uz samostan nalazi muzej koji priča ovu priču, ali tokođer i o svakodnevnom životu u i oko samostana, prehrani, higijeni, obvezama, previma... jedan od ljepših muzeja koje sam posjetila: umjerene veličine, zanimljiv i s raznolikim aspektima, dokumentarcem, lijepo uređen, zaposlenici su im jako ljubazni i imaju audio guide (imala sam čast prva ga isprobati haha). Jedino što je gotovo potpuno prazan... gotovo da i nije bilo posjetitelja u 2sata koliko sam provela tamo. Doduše, već je listopad pa i nema toliko puno turista po Coimbri.

Fonte de Amor, gdje su se sastajali Ines i Pedro

Nakon toga sam posjetila jedan poznati park: Quinta das Lagrimas. Tamo je oteta Ines de Castro, ljubavnica kralja Pedra I. (njegova baka je sv. Isabel). Ines je bila dvorska dama kraljici, no unatoč tome Pedro se morao oženiti njome a ne Ines. Nakon kraljičine smrti njih dvoje su se namjeravali vjenčati, no tatici (starom kralju) se to nije sviđalo jer je ona bila španjolka i taj brak bi španjolcima dao pravo na prijestolje. Uglavnom ,nakon što ih je nekoliko puta neuspješno razdvajao, stari kralj se odlučio na ekstremnije mjere. Dao je oteti Ines na mjestu gdje su se ona i Pedro sastajali, pored izvora Fonte de Amores koji se danas nalazi u parku Quinta das lagrimas.

Fonte das Lagrimas gdje je oteta Ines

Od suza koje je Ines isplakala na mjestu otmice stvorio se izvor – Fonte das Lagrimas. Uskoro nakon toga, Isabel je pogubljena u samostanu Sv.Klare. No dom Pedro se nije mogao pomiriti sa sudbinom i nakon smrti staroga kralja porglasio je da se u tajnosti vjenčao s Ines. Naredio je da se njeno tijelo ekshumira i unese u dvor, gdje je prisilio da svi dvorjani u znak odanosti poljube njenu (raspadajuću) ruku. Zaista se ne može reći da je u Portugalu bilo dosadno u to vrijeme...

Nakon nekoliko godina sam ponovo osjećala kao da da sam na putu, opet negdje u svijetu. Sama, ne znam točno kuda idem, s vodičem u ruci i ruksakom na leđima, bez žurbe... savršeno! Bila sam tako sretna kada sam to shvatila! I još k tome relativno stran jezik – sve se poklopilo. Na površinu je isplivao stari poznati osjećaj za kojeg nisam ni znala da mi nedostaje. Morat ću sve to nadoknaditi u Ekvadoru :)

On the road again?
I may not have gone where I wanted to go, but I'm sure I ended up where I needed to be.