Nove Avanture Maje u Svijetu

Novi mjesec, i kako sam najavila u jednom od prethodnih postova - nove avanture! Kao prava znanstvenica sistematizirala sam ih u dvije kategorije: zeljene i nezeljene pustolovine.

ZELJENE avanture su bile adrenalinske - canopy i lunapark :) Canopy ili zip-line je spustanje niz celicni kabel koji visi iznad provalije, rijeke i slicno. Canopy koji posjeduje Tierra del Volcan (gdje sam radila) je prvi i najvisi u Ekvadoru. Imaju sistem od 7 kablova, od kojih je najvisi 50m i najduzi 140m. Ovih 50m i nije tako malo, to vam mogu odmah reci. Dok stojis tamo obucen u planinarsku opremu i vodic ti objasnjava kako se primiti i kako kociti ili ubrzati, kroz glavu ti proleti par misli tipa: cemu ovo? ili koliko ljudi do sada je doslo do ovdje i odustalo? Ali onda shvatis da nema smisla previse razmisljati i bacis se u provaliju nadajuci se da su kablovi nedavno provjereni :) i odjednom letis iznad krosnji drveca i u roku 10ak sekundi i na drugoj strani i mislis Kako cool, ali steta sto je tako kratko trajalo! Nakon tog prvog puta adrenialin vise ne skace toliko ali je svaki put ili brzina veca ili pogled spektakularniji. Zakon, ljudi!

Drugi dio zeljeniih avantura - lunapark, je nesto malo uobicajeniji ali s obzirom da godinama nisam bila, voznje su bile zakon. Nakon svega sam se vratila s par masnica ali i dugo vremena se nisam toliko smijala, tako da je vrijedilo:)

NEZELJENE avanture su - pogodite... Pljacka! tri mjeseca - tri pljacke, prilicno dobra statistika. Barem znam da imam jos malo vremena (do veljace) kada sam mirna i onda mogu ocekivati sljedecu hehe. Ova pljacka je bila na mjestu koje sam najmanje ocekivala - u haciendi. Kako tamo nitko od radnika ne zakljucava sobe i u 8 godina nisu imali nakakvih problema, ja sam najnormalnije ostavljala sve stvari u svojoj sobi. I vratim se sa zadnjeg vikenda natrag u haciendu i nema mi punjaca za fotic. Mislim si Kako cudno, jer ga nikad ne nosim sa sobom i uvijek je na istom mjestu u sobi. Pretrazim cijelu sobu - nema ga. I pocnem ispitivati uokolo tko ga je vidio ili vidio nekoga da ulazi u moju sobu ali naravno nitko nista ne zna. I tako ja tuzna, jer mi je baterija fotica prazna, provedem dan razmisljajuci da sam ga ja negdje zametnula. Sljedeci dan hocu spremiti Izvjestaj o praxi na mp3/flash memory, kad ni njega nema! E toliko luda bas nisam, mislim si, jer mp3 ne nosim na vikende i tocno znam gdje sam ga ostavila u petak. Opet nitko od radnika nista ne zna, ali svima je malo neugodno, vidim im na licima jer ntako ne zna koga cu optuziti. I onda sljedeci dan nestane 120$ dolara napojnica iz kuhinje. Sada vise nitko ne misli da izmisljam i svi su ozbiljno zabrinuti jer je to novac koji se dijeli izmedu sviju njih. I svi znaju da je mora biti netko od njih jer nitako nepoznat ne moze uci u kuhinju. I tako su zadnja 3 dana u haciendi prosla u pomalo neugodnoj atmosferi jer nista od stvari nije vraceno a vlasnici stizu. Obecali su mi da ce mi, ako se moje stvari ne nadu, kupiti nove, sto je i posteno. Samo je pitanje sto cu ja bez punjaca za fotic i to bas sada kada pocinje moje putovanje...

I tako je moja praxa u haciendi El Porvenir pomalo tuzno zavrslia. Iako je sam praxa totalno bezveze i iako nisam naucila apsoluno nista, nije mi zao sto sam otisla i sto sam izdrzala do kraja. Unatoc ruznom vremenu, izolaciji, losem spanjolskom, na kraju sam se ipak udomacila. Nakon teskih pocetnih 3 tjedna, pomalo sam se privikla na hladnocu i izolaciju i pocela uzivati u laganm ritmu i razgovorima s turstima. Imala sam savrsenu priliku zivjeti zivotom obicnih Ekvadoraca a ne turista, iskusiti zivot na selu i raditi u skoli. Ali svim IAESTEovcima - ne uzimajte ovu praxu ako ne zelite iskusavati svoje granice!

Do 18. veljace sam u Ekvadoru i onda na novi, nadam se bolji posao u Costa Ricu! samo sto neko vrijeme nece biti fotki :(