More Deforestation Tools

Continuing on the last post, there is great news for those interested in deforestation. The World Resources Institute (WRI, USA) has launched a Global Forest Watch project (GFW) which claims to track forest loss "in near real time".

Making use of Landsat images, Google Earth Engine, Google Earth Maps and algorithms from the University of Maryland, the GFW will be a powerful tool for those needing up-to-date information. Organizations such as NGO's, local grassroot organizations but also politicians and  companies will be able to monitor the areas of particular interest for current information, monitoring the success of environmental policies or the far-trade status of their products.

An example of the areas of tree loss in Ecuador, from GFW project

"From now on, the bad guys cannot hide and the good guys will be recognized for their stewardship." said Dr Andrew Steer from WRI.
For more information, visit http://www.globalforestwatch.org/

Source: BBC News

Deforestation as seen by Google

Google Earth has been recently used to produce a detailed map of the world’s forest resources and how they have changed between 2000 and 2012. As reported by BBC, a research group at the University of Maryland used the free service to map the forest extent in 2000 and 2014 and then calculated deforestation and reforestation for the period. This interesting project shows how freely available data can be used for high-impact projects. 

Global Forest Change Project used  654,178 Landsat 7 images to document the loss of 2.3 million km2 and gain of 0.8 million km2 from 2000 to 2012. Brazil had marked a large success by reducing deforestation in this period, but this was offset by extreme deforestation in Indonesia, Malaysia, Paraguay and Angola. The largest forest loss was produced in the tropics (2101 km2/year), second by boreal forest loss. 

source: http://earthenginepartners.appspot.com/science-2013-global-forest

However, the positive news from Brazil may be too soon to start celebrating, reports the BBC. Brazilian minister Izabella Teixeira has recently commented that deforestation rate has increased by a staggering 28% between August 2012 and July 2013, despite the reduction in previous years.

Whatever the case may be, the Global Forest Change Project may prove to be a strong investigation tool, since it can be updated annually and at a fraction of a cost of commercial imaging services. This global imaging service may prove to be a strong information source to governments and activist groups in fighting illegal deforestation, control and planning, should they choose to use it.

For more information, visit the project map by the University of Maryland or read the original research article here.

So we begin... UNIGIS

Until now, this has been my personal travel blog. After I graduated, I went on a one-year trip across South and Central America and kept my family and friends updated through this medium, therefore the name Maja In The World. Most of the previous entries are in Croatian so not many of my GIS colleagues will be able to read it, so from this point on, I will write in English.

This blog will contain my experiences in the GIS world, my problems and successes and interesting GIS-related information that I find.

For the moment, I recommend this interesting website of the GIS Master program, UNIGIS, that I am taking and that I highly recommend.

So let the fun begin!

Limenkijada

Limenkijada ili izvorno Latada je završni tjedan inicijacije na fakultetima Coimbre. Događa se zadnji tjedan u listopadu i obilježava pristupanje brucoša u studentsko tijelo.

Mjesec dana sam gledala kako stariji studenti, obučeni u svoja crna odijela i plašteve, zapovijedaju brucošima.

Najčešće su u pitanju neke smiješne igrice i pjesme, ali znaju ih natjerati da u menzi jedu bez pribora ili bez ruku, da jedna osoba nosi sve stvari grupe studenata, šišaju ih ako ih zateknu vani iza ponoći i slično. Pristupanje inicijaciji je na dobrovoljnoj bazi ali velika većina studenata ide za time jer se stječu poznanstva i formiraju grupe koje kasnije mogu biti jako korisne.

Veliko finale Latade je parada koja ide od Sveučilišta do rijeke Mondego. Stariji studenti nose svoja svečana odjela dok se brucoši oblače u kostime koje su im napravili njihovi "kumovi".
Najčešće su to glupavi kostimi - plastične vreće u bojama fakulteta s predimenzioniranom dudom (da se istakne kako su oni još mali i neiskusni), ali ima i nekih zanimljivih, poput dečkiju obučenih kao orijentalne plesačice (na lancu), zanimljivih životinja i sl. Svaki fakultet mazne kolica iz supermarketa i u njima prvo vozi prvo cugu a kasnije pijane studente.

Brucoši obavezno imaju i nešto što neodoljivo podsjeća na kahlicu, gdje skupljaju lovu što isprose od prolaznika i cugu (nadam se ne istovremeno). Također, na nogama ili o struku nose limenke da bi ih se što dalje čulo, pa se zbog toga fešta i zove Latada (Lata=limenka). Za svaku fotku traže bakšiš, to me podsjeća na Peru :)

Uglavnom, povorka završava u rijeci - studenti se krste vodom Mondega. Dečki se skinu u bokserice ili ponekad do kraja i skaču u rijeku dok se djevojke uglavnom samo polijevaju vodom po glavi.

Krštenje u Mondegu

No njihove muke ne završavanju do svibnja, kada je na redu Queima das Fitas (Spaljivanje vrpci).

Queima das fitas

Svaki fax ima svoju boju i studenti nose vrpce u toj boji ili na plaštu ili sa knjigama. Davnih dana je akademska godina završavala u svibnju te su studenti slavili spaljivanjem vrpci svoga fakulteta. Ali vremena su se sprmijenila i akad. godina završava dva mjeseca kasnije, tako da danas zapravo prvo slave a tek onda idu na ispite!
Najsmješnije je kako se ponašaju roditelji... Studenti, obučeni u crna odijela, plašteve, s cilindrima i štapovima idu povorkom prem rijeci, ali ovaj puta s još više alkohola. Svaki fax ima svoje tematsko vozilo iz kojeg dijele alkohol, tako da su gotovo svi pijani već na početku parade.

Pivooooo

Onda vidiš roditelje kako s ponosom u očima gledaju svog studenta kako tetura po cesti, i onda se svi grle i ljube. I to su onda studenti, akademsi građani, budućnost zemlje... Kod nas je recimo slično za norijadu, ali to su ipak srednjoškolci. Uglavnom, nakon te parade brucoši dobiju pravo da nose fakultetsku odoru i postanu "pravi" studenti. I naravno, zavrijede pravo da zezaju sljedeću generaciju na jesen :)

Veliko čišćenje nakon parade

Samostan Sv Klare

Moja divna Coimbra sa zastavom grada

Ovaj tjedan sam bila slobodna pa sam ga iskoristila za razgledavanje Coimbre. Znam, provela sam već 3mjeseca ovdje prošli semestar, ali nam je raspored bio toliko pretrpan da jednostavno nisam ništa stigla razgledati kako spada.

Samostan St Clara A-Velha

Sada sam se zaputila u Menasterio Santa Clara A-Velha (stari Samostan Sv. Klare, jer postojij i novi). Sagrađen je u XIV.st. na lijevoj obali rijeke Mondego. Iako je jedan samostan tamo već postojao 20ak godina, kraljica Isabel (Elizabeta) ga je praktički izgradila iz temelja, zamjenjujući staru drvenu konstrukciju velikim kompleksom od kamena i posvetila ju Sv.Klari.

Obnovljena crkva i ostaci samostanksih građevina koji su bili poplavljani i zakopani u mulju

Kraljica Isabel je bila vrlo pobožna i često je darivala siromahe, čemu se kralj Dom Dinis navodno protivio (on je usput rečeno uspostavio Svečilište u Coimbri 1290.g). U jednoj prilici, kada je noslia kruh da ga podijeli siromasima, Dom Dinis ju je zaustavio i zahtjevao da vidi što to nosi. Otvorivši zavežljaj, sav kruh se pretvorio u ruže. Zbog toga događaja se Isabel često prikazuje s cvijećem u krilu.

St Klara s cvijećem, u staroj katedrali u Coimbri

Nakon smrtije kanonizirana i postala St.Isabel. No njen samostan nije baš imao sreće: kako je rijeka Mondego napredovala tijekom godina samostan je često poplavljivan. Nakon stotinjak godina najniže razine su bile stalno pod vodom te su klarise gradile polukatove da pobjegnu vodi. No do 1677 morale su do kraja napustiti samostan i preseliti se u novi: St Clara A-Nova, na drugoj strani rijeke i na povišenom terenu. Stari samostan je ostao potpuno zapušten, poplavljen i zapunjen sedimentima rijeke sve do XX.st. kada je počela restauracija.

Unutrašnjost samostanske crkve (tamne linije na zidovima pokazuju je dolazila voda)

Sada se uz samostan nalazi muzej koji priča ovu priču, ali tokođer i o svakodnevnom životu u i oko samostana, prehrani, higijeni, obvezama, previma... jedan od ljepših muzeja koje sam posjetila: umjerene veličine, zanimljiv i s raznolikim aspektima, dokumentarcem, lijepo uređen, zaposlenici su im jako ljubazni i imaju audio guide (imala sam čast prva ga isprobati haha). Jedino što je gotovo potpuno prazan... gotovo da i nije bilo posjetitelja u 2sata koliko sam provela tamo. Doduše, već je listopad pa i nema toliko puno turista po Coimbri.

Fonte de Amor, gdje su se sastajali Ines i Pedro

Nakon toga sam posjetila jedan poznati park: Quinta das Lagrimas. Tamo je oteta Ines de Castro, ljubavnica kralja Pedra I. (njegova baka je sv. Isabel). Ines je bila dvorska dama kraljici, no unatoč tome Pedro se morao oženiti njome a ne Ines. Nakon kraljičine smrti njih dvoje su se namjeravali vjenčati, no tatici (starom kralju) se to nije sviđalo jer je ona bila španjolka i taj brak bi španjolcima dao pravo na prijestolje. Uglavnom ,nakon što ih je nekoliko puta neuspješno razdvajao, stari kralj se odlučio na ekstremnije mjere. Dao je oteti Ines na mjestu gdje su se ona i Pedro sastajali, pored izvora Fonte de Amores koji se danas nalazi u parku Quinta das lagrimas.

Fonte das Lagrimas gdje je oteta Ines

Od suza koje je Ines isplakala na mjestu otmice stvorio se izvor – Fonte das Lagrimas. Uskoro nakon toga, Isabel je pogubljena u samostanu Sv.Klare. No dom Pedro se nije mogao pomiriti sa sudbinom i nakon smrti staroga kralja porglasio je da se u tajnosti vjenčao s Ines. Naredio je da se njeno tijelo ekshumira i unese u dvor, gdje je prisilio da svi dvorjani u znak odanosti poljube njenu (raspadajuću) ruku. Zaista se ne može reći da je u Portugalu bilo dosadno u to vrijeme...

Nakon nekoliko godina sam ponovo osjećala kao da da sam na putu, opet negdje u svijetu. Sama, ne znam točno kuda idem, s vodičem u ruci i ruksakom na leđima, bez žurbe... savršeno! Bila sam tako sretna kada sam to shvatila! I još k tome relativno stran jezik – sve se poklopilo. Na površinu je isplivao stari poznati osjećaj za kojeg nisam ni znala da mi nedostaje. Morat ću sve to nadoknaditi u Ekvadoru :)

On the road again?