Bozic

Ove godine sam, ocito da nadoknadim dosadasnje neslavljenje, imala cak cetiri Bozicne proslave :)
Prva je bila u skoli gdje radim, na zadnji dan skole. Druga je bila svecani rucak u haciendi, nakon cega su se djelili pokloni za sve zaposlenike, njihove supruznike i klince, sto je vrlo lijepo od Marie Jose i Jorgea. Ja sam jadna dobila neku ruznu siltericu. Mozete zamisliti mene sa siltericom?!? Koma. But it's the thought that counts... Treca festa je bila u organizaciji IAESTE Ecuador i okupila je 15ak sto stranaca sto domacina. Bilo je simpa, sa "tajnim prijateljima kojima se kupuje dar. Ja sam curu koja mi je bila "tajna" tek upoznala te veceri, tako da sam pribjegla onome sto kod nas uvijek pali - nausnicama hehe. Cetvrta je bila s mojim dragim i njegovom obitelji i prjateljima.
Sve u svemu puno se festalo, fino jelo i pomalo pilo (neki malo vise, naravno). Dobila sam zaista neocekivane poklone koji su mi ugrijali srdasce i iskreno me nasmijali. Ali najbolje od svega je opet - otkrivanje.


Nema nista od Bozicnog ugodaja, nema ukrasa po ulicama vec samo po shopping centrima, nema bas ni bozicnih pjesama, skoro nitko ne ide na polnocku i naravno - nema snijega :( I da - djeca ne vjeruju u Djeda Mraza/Bozicnjaka, mama i tata nose poklone.
Svi ducani su na Badnjak radili do 21h. Na Bozic su radili vec od 11h, sve je bilo kao na obican radni dan. Ovo je prvi put da me Ekvador razocarao. Mislila sam da je Juzna Amerika prilicno religiozno podrucje, kada ono bussiness as usual!
Jedina stvar koja me ugodno iznenadila i svaki put nasmijala su bile ulicne parade. Svakih pola sata ulicom prodefiliraju klinci od 3 do 8g obuceni u gusare, trolove, princeze, narodne nosnje... to su grupice od 30ak klinaca koji su bili na bozicnoj mili/blagoslovu i sada sretni cupkaju natrag u skolu sa slatkisima u rukama. Slatko :)

I tako mili moji, prosao je prvi Bozic daleko od doma. Svi ste mi nedostajali i bili u mislima, ali na srecu i ovdje sam nasla drage ljude koji su mi omogucili nezaboravna sjecanja na jedan drugaciji Bozic. S malo zakasnjenja - svima sretan Bozic, a posto je i 2008. skoro tu, svima vam zelim da se u Novoj zabavite barem upola koliko ja ovdje :)

nove slike su postavljene u galeriji Hacienda, Quito, Skola i Bozic.

Mobitel, treci dio

Michelena (kvart Quita), 19h, ulice pune prolaznika i prodavaca piratskih dvd-a, carapa, nakita, opreme za mobitele... Jedan od prolaznika je i mlada bjelkinja, rijedak prizor u tom kvartu, ali ona samouvjereno hoda ulicom trazeci lokal gdje moze pojesti maduro (przena banana) i moracho (pice od mlijeka i kukuruza mote).

Ne sluteci nista, djevojka mirno hoda ulicom, ude u dugo trazeni lokal i narucuje. Kada posegne u ruksak za novcanikom, primjeti da je mali dzep otvoren. Nestao je mobitel! Ne opet!, pomisli, ovaj Samsung mi se bas svidao!

I tako nasa junakinja pomalo tuzna ali ipak shvacajuci ironiju opetovanih krada "rabljenih" mobitela, sjeda za stol. S osmjehom na licu, jer joj nisu ukrali nista vaznije, uziva u maduru i morochu, razmisljajuci hoce li iduci mobitel biti bolje srece...

Novi broj (samo za korisnike tele2) je +593/8995-8099

Sljedeci mjesec ce sigurno biti novih pustolovina nase neimenovane junakinje, pa nam se pridruzite u njenim najnovijim napeticama :)

U skoli sam pocela raditi sekcije - prvo je pala riba a zatim i gujavice. Kako izgleda jadna riba nakon sto ja zavrsim s njom mozete vidjeti na slici ispod:

a ovako to izgleda kada mali umjetnik Diego nacrta moj nered:

Gujavice ovdje nisu kao nase malene jadne glistice. Ove s kojima sam ja radila su divovi debeli ko palac i dugacki preko 30cm! I nece umrijeti! Stavila sam ih u vodu i nakon 45 min su bile zive (inace disu preko koze tako da me to zaista cudi). Djeca su vec postajala malo nervozna jer su zeljeli vidjeti kako igleda kad se otvori jadna zvijer, a ona nece da umre! i onda sam iz prve pomoci izvadila alkohol i ubacila jadne gujavice u to. Malo su se meskoljile ali su se ubrzo mirile i mislila sam to je to!

Ali vraga! Nakon sto su bile nevjerojatnih 40min u alkoholu, poceli smo sekciju. Ja sam radila prva i opisivala sto vidimo. Ali kad sam napravila prvi rez, jadna se zivotinja pocela meskoljiti - bila je ziva! Brzo sam je bacila natrag u alkohol i napokon je umrla. E srce mi je stalo kada sam shvatila da moze osjetiti sto radim :( Na srecu, gujavice koje su rezali klinci su bile mrtve, tako da nije bilo problema. Mozete zamisliti kako je meni kao vegetarijanki uopce ubiti neku zivotinju a jos gore da onda shvatim da je jos ziva kad ju pocnem rezati!!! Zato sam rekla da sljedeci put kada radimo cuya (nesto kao zamorac) hocu da svi budu mrtvi prije nego dodu na moj stol!

I da, Svemir mi se osvetio za to sto je gujavica bila ziva - u cetvrtak navecer sam zakasnila na zadnji bus sto ide za Machachi i dalje za QUito. Bus je stigao 20min ranije!!! I onda hodajuci po mraku sam 5 puta ugazila u lokve tako da nisam bila samo ljuta, vec i mokra i smrznuta, jer sam tako morala hodati 20min natrag do hacinde. Ali je zato vikend bio super i znam da se Svemir nije bas jaaako naljutio :)

Sta se sve nece desiti...

Dakle, ja sam dosla do zakljucka da cu na ovom putovanju dozivjeti sve sto u Hrvatskoj nisam. Prosli su me mjesec, da vas podsjetim opljackali u Quitu, i to ni manje ni vise nego sa pistoljem. Dogadaj ovog mjeseca je pozar. Gdje? U haciendi. Na srecu sve je dobro proslo iako je sve moglo izgorjeti u roku od par minuta.

Sigurno ste na fotografijama Haciende u Galeriji primjetili da sve zgrade imaju lijepe izvorne slamnate krovove. E upravo je jedan takav krov gotovo unistio cijelo imanje. Nije zapravo kriv krov, nego boca plina koja je povukla plamen iz kuhinje. Najgore od svega je da uz tu bocu bilo jos 5 drugih koje su mogle eksplodirati svakog trenutka. Ali zahvaljujuci zaista odvaznim momcima koji su uspjeli izbaciti boce iz vatre, nista jako lose se nije dogodilo.

tu je sve pocelo

Citala sam u svojoj prohladnoj sobi kada sam cula neku viku vani. Prvo sam pomislila da su klinci kojih je bilo 15ak tog dana ali onda sam zakljucila da su mi glasovi poznati i izjurila van. Imala sam sto vidjeti - slamanti krov glavne zgrade je gorio nekoliko metara visokim plamenom. Moram priznati da mi nije bilo bas svejedno jer je to otprilike 5m od moje sobe. Nabrzinu sam se vratila unutra i ubacila dokumente, novac i par sitnica u ruksak i tada sam se malo smirila. Kako nitko nije bio dovoljno priseban da se sjeti nazvati vatrogasce, dala sam svoj mobiel jednom lokalnom tipu neka on nazove jer dok bi im ja objasnila gdje smo i sto se dogada, vec bi cijelo imanje izgorilo. Tako sam se ja primila nosenja kanti s vodom i pomagala koliko sam mogla. Za to vrijeme su turisti koji su bili u posjeti gledali u cudu. Nekoliko ih je pomagalo, uglavnom muskarci dok su zene i djeca bili zauzeti placom i vikom. Sto je najbolje od svega, oni su bili dobrih 20 m udaljeni od zgrade u plamenu i nije bilo niti najmanje sanse da dode do njih!

sljedece jutro krov je vec napola popravljen

Nakon 10ak minuta smo uspjeli ugasiti pozar i nakon 40ak su stigli vatrogasci. Nisu bas vise imali so za napraviti, samo su sljedeca 3 sata cuvali pozariste i dobrlo zalili krov. Zapravo je cudo da se nista gore nije desilo. Na srecu nije bilo vjetra da raspiri vatru i nekim cudom se nije prosirila. Izgorio je mali dio krova, kao sto mozete vidjeti na fotografiji i to su ujutro vec krenuli popravljati. Steta u unutrasnjosti takoder nije bila velika, malo je ostecena kuhinja ali je ujutro sve proradilo i svi smo se bacili na ciscenje.

Kako je meni sve draze gledati s bolje strane, mogu reci da sam zbog ovoga (jer sam morala pomagati u pospremanju) naucila cijeli inventar spavace sobe na spanjolskom, naucila sam spremiti krevet onako kako to rade u hotelu i uvidjela da sobarice imaju jako tezak posao :)

A kada sam vec kod posla, trebam spomenuti da sam pocla raditi u lokalnoj osnovnoj skoli! Da, ja koja nikada nism htjela biti uciteljica i koja sam upravo zbog toga izabrala inzenjerski smjer, sada predajem biologiju klincima od 7 do 11 godina! Jadni klinci sa mojim spanjolskim hehe

Maria Jose, moja sefica cija je hacienda mi je jedan dan rekla da cu pomagati u skoli 2 dana u tjednu. Trebala sam raditi neke svoje projekte, tipa pitanje otpada, recikliranje, kompostiranje. Ali kada sam dosla u skolu na dogovor, postalo je jasno da necu to raditi. Jedna profesoria na skoli istovremeno radi sa tri razreda, doduse sa 3-6 ucenika po razredu ali opet je jako naporno, tako da me zamolila da ja preuzmem jedan razred svakih sat, sat i pol i radim s njima po knjizi. Ocekivala sam da cu prvi dan samo gledati ali ne - odmah u vatru!

vidi kolika ucionica, cak tri klupe!

Tako sam prosli utorak imala svoj prvi sat iz biologije. I mogu vam reci da zapravo i nije tako lose i tako strasno kao sto sam se bojala. Istina, moj spanjolski nije bas na razini predavanja u skoli ali klinci su super i pomazu mi kada ne znam neku rijec. Moj ce zivotopis biti stvarno sarolik nakon ovoga!

treci razred

Najveci razred ima 6 a najmanji 3 ucenika, tako da nije tesko odrzavati disciplinu a i klinci se dobro ponasaju. Tako mi barem brze produ 2 dana a moram priznati da mi se cak svida. U utorak radimo sekciju ribe pa se moram malo podsjetiti unutarnjih organa. Zato do sljedeceg vikenda svima pozdrav i uzivajte!

a i oni ce uskoro u skolu...

Baños

I tako ja stojim sama u Ekvadoru, usred nicega i na prasnjavoj cesti cekam zadnji bus (20.30). Oko mene mrkli mrak, samo malo mjesecine osvjetljava put a copor pasa laje na svaki zvuk dok ja molim Boga neka autobus sto prije dode. I nakon pola sata evo napokon zvuka motornog vozila i ja presretna uskacem u spas iz ove zabiti. Autobus je poluprazan i mracan, samo iz radija treste narodnjaci sa stanice koju lovi napola. Iako je cesta mracna i nevjerojatno puna rupa, znam da nam se ne moze nista dogoditi jer nas cuva Djevica Marija. Kako? Svaki autobus ovdje ima sliku ili kipic Marije koji je povezan s kocnicama i svaki put kada vozac zakoci, kip zasvijetli. I sto se lose moze dogoditi dok je Djevica za kocnicama?! I tako mirna i puna pojerenja u vozaca i njegovu povezanost sa nebesima, nakon 50min drndave voznje sva sretna stizem u Machachi, prvi gradic/selo koji imalo lici na civilizaciju.

Onda lovim jos jedan bus za Quito, ali na srecu na prometnoj i osvjetljenoj cesti i nakon jos 45min stizem u grad od 2,5 milijuna ljudi i disem punim plucima. Napokon su oko mene ljudi, auti, ulicni prodavaci, zivot... Ovaj izlazak u petak navecer me veseli vise od bilo kojeg izlaska u Zagrebu. Kako su neki u srednjoj zivjeli za vikende, tako ja sada sa 25 zivim za ove vikend-izlaske iz haciende. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja selo ali ipak sam shvatila da mi je dosta vikend-doza :)

Tako otprilike izgleda moji petci (ili petkovi, kako vam draze), samo da vam pokazem kako to izgleda. Doduse, uglavnm ne idem po mraku ali se i to zna dogoditi. A sada na Baños...

Baños iliti Kupke, je gradic 3 sata udaljen od Quita, koji je opstao na turizmu toplica. Imaju naime izvore tople zute, navodno ljekovite vode bogate mineralima, na kojoj su izrasla brojna kupalista. Svaki dan se tamo sjati brojno lokalno stanovnistvo, tako da je dobra stvar da se voda mijenja svaki dan. Dapace, cim se izmjeni po noci, oko 4.30 se bazeni otvaraju i dolaze oni najorniji. I mi smo imali namjeru biti medu njima i okupati se prije nego 200 ljudi prode kroz vodu. I tako se mi nadobudno ustali u 4 ujutro i krenuli prema van, kada ono vrata hotela zaklucana i nema nikoga na porti. Nakon 15min lupanja i vikanja smo odustali jer je bilo prebolno gledati ostale kako prolaze po ulici sa rucnicima preko ramena spremni za kupanje. Vrata su se napokon otvorila u 6 sati i mi smo brzim koracima otisli na ranojutarnje kupanje.

Piscina De La Virgen se sastoji od 3 bazena - maloga sa ledenom vodom, velikog (recimo 1/4 olimpijskog) sa toplom vodom i jos jednog maloga sa vodom toliko vrucom da pece i ne moze se ostati duze od 2 minute! Ljudi je vec bilo podosta, ali kada je pocela kisica, polako su se razisli, ali ne znam zasto - ionako su vec mokri. Ali bolje za nas jer je bila manja guzva i super je osjecaj biti u toploj vodi dok se oko nas dize para i padaju kapi hladne kise.

Nakon kupanja smo malo prosetali po gradu, o cemu svjedoce fotke koje mozete vidjeti u Galeriji. Baños je dakle turisticko mjesto, prvo u Ekvadoru u kojem sam vidjela jednako lokalaca i stranaca. A taj turisticki ugodaj se osjeti i na cijenama. Sat interneta sam platila 2,5 puta vise nego bilo gdje drugdje. Vocna slata je takoder skuplja - 2 puta. Ali neka, moraju i oni na necemu zaraditi.

Najprepoznatljiviji proizvod im je karamela od secerne trske, vrlo tvrda i vrlo vrlo slatka. Radi se kuhanjem soka od secerne trske, koja je sama po sebi prilicno slatka a ovako se jos vise koncentrira. Karamela je jako rastezljiva ali tvrda, tako da je objese za drvene klinove na ulazima u prodavaonice i po cijele dane razvlace da je omeksaju. Stvarno zanimljiv prizor :) Svi su lokalci odusevljeni time, ali ja sam jedva progutala mali komadic koliko je slatko, prava secerna bomba.

Ali sama secerna trska je vec nesto drugo. Iako je dosa slatka, covjek se vrlo brzo privikne na okus. Komadi oguljene trske se prodaju po standovima po cijelom gradu i vrlo su popularni. Jede se zapravo tako da se zvacu komadici mekog drva i sise slatki sok. Malo cudno zvuci ali zapravo je cool, osjecam se tako ekvatorijalno hehe

Uglavnom, tako je prosao moj zadnji vikend. Bilo je zabavno i zanimljivo, a sada idem malo provjeriti sto se to dogada u domovini jer kako sam zadnje vidjela, izbori su bili zanimljivi. Ocekujem vase mailove i komentare. Pozdrav svima...

Hacienda

Ovo ovdje je hacienda El Porvenir gdje radim:

A ovo je moja draga, zasad bezimena prijateljica ljama koja papa busen trave koju sam joj bacila:

A ovo sam ja, obucena za svakodnevne akcije oko haciende. Ovo je samo toliko da vam pokazem da se ne zezam kada kazem da je jaaaako hladno.

Zasto toliko slika odjednom? Jer ovdje u zabiti od Machachia (najblizi grad) nema brzog interneta i za prijenos ove 3 fotke sam potrosila pola sata. Tako da se za nazalost za neko vrijeme ne mozete nadati novim fotkama u galeriji.

Uglavnom, malo sam se pocela navikavati na hladnocu, pogotovo kada sam shvatila da je najbolje da spavam u svojoj vreci a ne da se smrzavam pod dekama. Otad spavam ko beba i budim se spremna za nove radne pobjede.

Moj posao ovdje bit ce napraviti mali botanicki vrt, sa biljkama tipicnim za ovo podneblje. Za sada sam uredivala jedan drugi dio, velicine 4x20m. Prvo sam cistila od smeca (ne bi vjerovali koliko ga je bilo), onda od korova i kamenja, da bi jucer napokon napravila sljuncanu stazu i danas podrezala cvijece. Baka i deda bi se jako ponosili da me vide :) Sutra sadim novo cvijece a za vikend se opustam u kupkama Bañosa, daleko od hladnoce i samoce ovog mjesta. Mogu vam reci da je ovo dosta tezak fizicki posao, pogotovo za mene koja sam zadnju godinu dana provela samo sjedeci za knjigom. Ali drago mi je sto nesto radim, i sto ce ovaj vrt biti veliki izazov za mene. Za sada nema nikakvih planova kako ce vrt izgledati, ali nadam se da ce se vlasnica Maria Jose uskoro udostojiti doci do haciende da malo porazgovaramo. Cekam ju ko ozebla sunce (a ujedno i jesam ozebla i cekam sunce!).

Za sada toliko, nadam se da cu uskoro biti u boljem internet cafeu i da cu onda moci staviti malo vise slika.

ps. mogu primati poruke od tele2 i vip-a ali ne mogu odgovarati nazalost. Ali to ne znaci da vi na ove 2 mreze ne trebatye slati :)