Nove Avanture Maje u Svijetu

Novi mjesec, i kako sam najavila u jednom od prethodnih postova - nove avanture! Kao prava znanstvenica sistematizirala sam ih u dvije kategorije: zeljene i nezeljene pustolovine.

ZELJENE avanture su bile adrenalinske - canopy i lunapark :) Canopy ili zip-line je spustanje niz celicni kabel koji visi iznad provalije, rijeke i slicno. Canopy koji posjeduje Tierra del Volcan (gdje sam radila) je prvi i najvisi u Ekvadoru. Imaju sistem od 7 kablova, od kojih je najvisi 50m i najduzi 140m. Ovih 50m i nije tako malo, to vam mogu odmah reci. Dok stojis tamo obucen u planinarsku opremu i vodic ti objasnjava kako se primiti i kako kociti ili ubrzati, kroz glavu ti proleti par misli tipa: cemu ovo? ili koliko ljudi do sada je doslo do ovdje i odustalo? Ali onda shvatis da nema smisla previse razmisljati i bacis se u provaliju nadajuci se da su kablovi nedavno provjereni :) i odjednom letis iznad krosnji drveca i u roku 10ak sekundi i na drugoj strani i mislis Kako cool, ali steta sto je tako kratko trajalo! Nakon tog prvog puta adrenialin vise ne skace toliko ali je svaki put ili brzina veca ili pogled spektakularniji. Zakon, ljudi!

Drugi dio zeljeniih avantura - lunapark, je nesto malo uobicajeniji ali s obzirom da godinama nisam bila, voznje su bile zakon. Nakon svega sam se vratila s par masnica ali i dugo vremena se nisam toliko smijala, tako da je vrijedilo:)

NEZELJENE avanture su - pogodite... Pljacka! tri mjeseca - tri pljacke, prilicno dobra statistika. Barem znam da imam jos malo vremena (do veljace) kada sam mirna i onda mogu ocekivati sljedecu hehe. Ova pljacka je bila na mjestu koje sam najmanje ocekivala - u haciendi. Kako tamo nitko od radnika ne zakljucava sobe i u 8 godina nisu imali nakakvih problema, ja sam najnormalnije ostavljala sve stvari u svojoj sobi. I vratim se sa zadnjeg vikenda natrag u haciendu i nema mi punjaca za fotic. Mislim si Kako cudno, jer ga nikad ne nosim sa sobom i uvijek je na istom mjestu u sobi. Pretrazim cijelu sobu - nema ga. I pocnem ispitivati uokolo tko ga je vidio ili vidio nekoga da ulazi u moju sobu ali naravno nitko nista ne zna. I tako ja tuzna, jer mi je baterija fotica prazna, provedem dan razmisljajuci da sam ga ja negdje zametnula. Sljedeci dan hocu spremiti Izvjestaj o praxi na mp3/flash memory, kad ni njega nema! E toliko luda bas nisam, mislim si, jer mp3 ne nosim na vikende i tocno znam gdje sam ga ostavila u petak. Opet nitko od radnika nista ne zna, ali svima je malo neugodno, vidim im na licima jer ntako ne zna koga cu optuziti. I onda sljedeci dan nestane 120$ dolara napojnica iz kuhinje. Sada vise nitko ne misli da izmisljam i svi su ozbiljno zabrinuti jer je to novac koji se dijeli izmedu sviju njih. I svi znaju da je mora biti netko od njih jer nitako nepoznat ne moze uci u kuhinju. I tako su zadnja 3 dana u haciendi prosla u pomalo neugodnoj atmosferi jer nista od stvari nije vraceno a vlasnici stizu. Obecali su mi da ce mi, ako se moje stvari ne nadu, kupiti nove, sto je i posteno. Samo je pitanje sto cu ja bez punjaca za fotic i to bas sada kada pocinje moje putovanje...

I tako je moja praxa u haciendi El Porvenir pomalo tuzno zavrslia. Iako je sam praxa totalno bezveze i iako nisam naucila apsoluno nista, nije mi zao sto sam otisla i sto sam izdrzala do kraja. Unatoc ruznom vremenu, izolaciji, losem spanjolskom, na kraju sam se ipak udomacila. Nakon teskih pocetnih 3 tjedna, pomalo sam se privikla na hladnocu i izolaciju i pocela uzivati u laganm ritmu i razgovorima s turstima. Imala sam savrsenu priliku zivjeti zivotom obicnih Ekvadoraca a ne turista, iskusiti zivot na selu i raditi u skoli. Ali svim IAESTEovcima - ne uzimajte ovu praxu ako ne zelite iskusavati svoje granice!

Do 18. veljace sam u Ekvadoru i onda na novi, nadam se bolji posao u Costa Ricu! samo sto neko vrijeme nece biti fotki :(

Nova Godina

Año Nuevo se u Ekvadoru slavi nesto drugacije nego kod nas, sto me nakon Bozica vise ne cudi.

Uglavnom se slavi na ulicama ili u krugu obitelji, opet s vecerom i puno pica naravno. Po ulicama hodaju decki preobuceni u zene, bolje receno u prijateljice noci. Minice, sljokice, perike, sminka, popunjeni grudnjaci, torbice, stikle, mrezaste carape... it's a sight to see :) I tako obuceni i polupijani zaustavljaju aute trazeci novac. Ako netko odbije, kazna je poljubac, i to francuski. Kako su vozaci manje-vise muskarci nitko se ne usudi odbiti udijeliti 50ak centi. Ali zapravo je sve to dobra zabava, predstava u kojoj svi sudjeluju i uzivaju, malo slobode u macho svijetu. I decki imaju dobre noge :)

Osim ovoga, jos jedna neobicnost je da se u ponoc u gotovo svakoj kuci pale lutke nazvane Año Viejo (stara godina). Lutke se pune papirom i piljevinom i oblace u staru odjecu. Mogu predstavljati neku omrazenu osobu ili bezlicnog krivca za sva zla u prosloj godini. Ali nisu to samo zli likovi - bilo je puno likova iz Simpsona, nekoliko Spuzva Bob-a, Hulkova, robota... zaaista saroliko drustvo! To me podsjeca na paljenje lutki u nekim dijelovima Hrvatske na fasnik. Zapravo ima isto znacenje - pali se "krivac" za sva zla i nevolje u prethodnoj godini jer dolazi nova, bolja godina koja ne smije biti opterecena problemima iz proslosti. Zanimljivo je vidjeti sve te lutke kako gore u noci, ulice izgledaju kao ratna zona sa svim tim vatrama!

Prije ponoci se u svakoj kuci dijeli grozde - obicaj koji je dosao iz Spanjolske. Izvorno, kako kuca sat svake sekunde se treba pojesti jedna boba grozda, ali ovdje je to u nesto promijenjenom obliku. U Ekvadoru se uz svaku bobu pozeli jedna zelja, i tako 6 puta, cini mi se. Jedna od mojih zelja je bila da svi moji prijatelji budu sretni, tako da se nadam da me grozde nece iznevjeriti :)

Ali nema odbrojavanja sekundi tako da zapravo nisa znala tocno kada je bila ponoc. U svakom slucaju, vi ste usli u 2008. punih sest sati prije mene. Nadam se da ste se svi dobro proveli i barem malo mislili na mene u ovom dalekom kutku svijeta.

Pozdrav svima i sretna vam Nova... Vidimo se za 10 mjeseci i mozemo ju zajedno proslaviti kao zaostatak :)

Bozic

Ove godine sam, ocito da nadoknadim dosadasnje neslavljenje, imala cak cetiri Bozicne proslave :)
Prva je bila u skoli gdje radim, na zadnji dan skole. Druga je bila svecani rucak u haciendi, nakon cega su se djelili pokloni za sve zaposlenike, njihove supruznike i klince, sto je vrlo lijepo od Marie Jose i Jorgea. Ja sam jadna dobila neku ruznu siltericu. Mozete zamisliti mene sa siltericom?!? Koma. But it's the thought that counts... Treca festa je bila u organizaciji IAESTE Ecuador i okupila je 15ak sto stranaca sto domacina. Bilo je simpa, sa "tajnim prijateljima kojima se kupuje dar. Ja sam curu koja mi je bila "tajna" tek upoznala te veceri, tako da sam pribjegla onome sto kod nas uvijek pali - nausnicama hehe. Cetvrta je bila s mojim dragim i njegovom obitelji i prjateljima.
Sve u svemu puno se festalo, fino jelo i pomalo pilo (neki malo vise, naravno). Dobila sam zaista neocekivane poklone koji su mi ugrijali srdasce i iskreno me nasmijali. Ali najbolje od svega je opet - otkrivanje.


Nema nista od Bozicnog ugodaja, nema ukrasa po ulicama vec samo po shopping centrima, nema bas ni bozicnih pjesama, skoro nitko ne ide na polnocku i naravno - nema snijega :( I da - djeca ne vjeruju u Djeda Mraza/Bozicnjaka, mama i tata nose poklone.
Svi ducani su na Badnjak radili do 21h. Na Bozic su radili vec od 11h, sve je bilo kao na obican radni dan. Ovo je prvi put da me Ekvador razocarao. Mislila sam da je Juzna Amerika prilicno religiozno podrucje, kada ono bussiness as usual!
Jedina stvar koja me ugodno iznenadila i svaki put nasmijala su bile ulicne parade. Svakih pola sata ulicom prodefiliraju klinci od 3 do 8g obuceni u gusare, trolove, princeze, narodne nosnje... to su grupice od 30ak klinaca koji su bili na bozicnoj mili/blagoslovu i sada sretni cupkaju natrag u skolu sa slatkisima u rukama. Slatko :)

I tako mili moji, prosao je prvi Bozic daleko od doma. Svi ste mi nedostajali i bili u mislima, ali na srecu i ovdje sam nasla drage ljude koji su mi omogucili nezaboravna sjecanja na jedan drugaciji Bozic. S malo zakasnjenja - svima sretan Bozic, a posto je i 2008. skoro tu, svima vam zelim da se u Novoj zabavite barem upola koliko ja ovdje :)

nove slike su postavljene u galeriji Hacienda, Quito, Skola i Bozic.

Mobitel, treci dio

Michelena (kvart Quita), 19h, ulice pune prolaznika i prodavaca piratskih dvd-a, carapa, nakita, opreme za mobitele... Jedan od prolaznika je i mlada bjelkinja, rijedak prizor u tom kvartu, ali ona samouvjereno hoda ulicom trazeci lokal gdje moze pojesti maduro (przena banana) i moracho (pice od mlijeka i kukuruza mote).

Ne sluteci nista, djevojka mirno hoda ulicom, ude u dugo trazeni lokal i narucuje. Kada posegne u ruksak za novcanikom, primjeti da je mali dzep otvoren. Nestao je mobitel! Ne opet!, pomisli, ovaj Samsung mi se bas svidao!

I tako nasa junakinja pomalo tuzna ali ipak shvacajuci ironiju opetovanih krada "rabljenih" mobitela, sjeda za stol. S osmjehom na licu, jer joj nisu ukrali nista vaznije, uziva u maduru i morochu, razmisljajuci hoce li iduci mobitel biti bolje srece...

Novi broj (samo za korisnike tele2) je +593/8995-8099

Sljedeci mjesec ce sigurno biti novih pustolovina nase neimenovane junakinje, pa nam se pridruzite u njenim najnovijim napeticama :)

U skoli sam pocela raditi sekcije - prvo je pala riba a zatim i gujavice. Kako izgleda jadna riba nakon sto ja zavrsim s njom mozete vidjeti na slici ispod:

a ovako to izgleda kada mali umjetnik Diego nacrta moj nered:

Gujavice ovdje nisu kao nase malene jadne glistice. Ove s kojima sam ja radila su divovi debeli ko palac i dugacki preko 30cm! I nece umrijeti! Stavila sam ih u vodu i nakon 45 min su bile zive (inace disu preko koze tako da me to zaista cudi). Djeca su vec postajala malo nervozna jer su zeljeli vidjeti kako igleda kad se otvori jadna zvijer, a ona nece da umre! i onda sam iz prve pomoci izvadila alkohol i ubacila jadne gujavice u to. Malo su se meskoljile ali su se ubrzo mirile i mislila sam to je to!

Ali vraga! Nakon sto su bile nevjerojatnih 40min u alkoholu, poceli smo sekciju. Ja sam radila prva i opisivala sto vidimo. Ali kad sam napravila prvi rez, jadna se zivotinja pocela meskoljiti - bila je ziva! Brzo sam je bacila natrag u alkohol i napokon je umrla. E srce mi je stalo kada sam shvatila da moze osjetiti sto radim :( Na srecu, gujavice koje su rezali klinci su bile mrtve, tako da nije bilo problema. Mozete zamisliti kako je meni kao vegetarijanki uopce ubiti neku zivotinju a jos gore da onda shvatim da je jos ziva kad ju pocnem rezati!!! Zato sam rekla da sljedeci put kada radimo cuya (nesto kao zamorac) hocu da svi budu mrtvi prije nego dodu na moj stol!

I da, Svemir mi se osvetio za to sto je gujavica bila ziva - u cetvrtak navecer sam zakasnila na zadnji bus sto ide za Machachi i dalje za QUito. Bus je stigao 20min ranije!!! I onda hodajuci po mraku sam 5 puta ugazila u lokve tako da nisam bila samo ljuta, vec i mokra i smrznuta, jer sam tako morala hodati 20min natrag do hacinde. Ali je zato vikend bio super i znam da se Svemir nije bas jaaako naljutio :)

Sta se sve nece desiti...

Dakle, ja sam dosla do zakljucka da cu na ovom putovanju dozivjeti sve sto u Hrvatskoj nisam. Prosli su me mjesec, da vas podsjetim opljackali u Quitu, i to ni manje ni vise nego sa pistoljem. Dogadaj ovog mjeseca je pozar. Gdje? U haciendi. Na srecu sve je dobro proslo iako je sve moglo izgorjeti u roku od par minuta.

Sigurno ste na fotografijama Haciende u Galeriji primjetili da sve zgrade imaju lijepe izvorne slamnate krovove. E upravo je jedan takav krov gotovo unistio cijelo imanje. Nije zapravo kriv krov, nego boca plina koja je povukla plamen iz kuhinje. Najgore od svega je da uz tu bocu bilo jos 5 drugih koje su mogle eksplodirati svakog trenutka. Ali zahvaljujuci zaista odvaznim momcima koji su uspjeli izbaciti boce iz vatre, nista jako lose se nije dogodilo.

tu je sve pocelo

Citala sam u svojoj prohladnoj sobi kada sam cula neku viku vani. Prvo sam pomislila da su klinci kojih je bilo 15ak tog dana ali onda sam zakljucila da su mi glasovi poznati i izjurila van. Imala sam sto vidjeti - slamanti krov glavne zgrade je gorio nekoliko metara visokim plamenom. Moram priznati da mi nije bilo bas svejedno jer je to otprilike 5m od moje sobe. Nabrzinu sam se vratila unutra i ubacila dokumente, novac i par sitnica u ruksak i tada sam se malo smirila. Kako nitko nije bio dovoljno priseban da se sjeti nazvati vatrogasce, dala sam svoj mobiel jednom lokalnom tipu neka on nazove jer dok bi im ja objasnila gdje smo i sto se dogada, vec bi cijelo imanje izgorilo. Tako sam se ja primila nosenja kanti s vodom i pomagala koliko sam mogla. Za to vrijeme su turisti koji su bili u posjeti gledali u cudu. Nekoliko ih je pomagalo, uglavnom muskarci dok su zene i djeca bili zauzeti placom i vikom. Sto je najbolje od svega, oni su bili dobrih 20 m udaljeni od zgrade u plamenu i nije bilo niti najmanje sanse da dode do njih!

sljedece jutro krov je vec napola popravljen

Nakon 10ak minuta smo uspjeli ugasiti pozar i nakon 40ak su stigli vatrogasci. Nisu bas vise imali so za napraviti, samo su sljedeca 3 sata cuvali pozariste i dobrlo zalili krov. Zapravo je cudo da se nista gore nije desilo. Na srecu nije bilo vjetra da raspiri vatru i nekim cudom se nije prosirila. Izgorio je mali dio krova, kao sto mozete vidjeti na fotografiji i to su ujutro vec krenuli popravljati. Steta u unutrasnjosti takoder nije bila velika, malo je ostecena kuhinja ali je ujutro sve proradilo i svi smo se bacili na ciscenje.

Kako je meni sve draze gledati s bolje strane, mogu reci da sam zbog ovoga (jer sam morala pomagati u pospremanju) naucila cijeli inventar spavace sobe na spanjolskom, naucila sam spremiti krevet onako kako to rade u hotelu i uvidjela da sobarice imaju jako tezak posao :)

A kada sam vec kod posla, trebam spomenuti da sam pocla raditi u lokalnoj osnovnoj skoli! Da, ja koja nikada nism htjela biti uciteljica i koja sam upravo zbog toga izabrala inzenjerski smjer, sada predajem biologiju klincima od 7 do 11 godina! Jadni klinci sa mojim spanjolskim hehe

Maria Jose, moja sefica cija je hacienda mi je jedan dan rekla da cu pomagati u skoli 2 dana u tjednu. Trebala sam raditi neke svoje projekte, tipa pitanje otpada, recikliranje, kompostiranje. Ali kada sam dosla u skolu na dogovor, postalo je jasno da necu to raditi. Jedna profesoria na skoli istovremeno radi sa tri razreda, doduse sa 3-6 ucenika po razredu ali opet je jako naporno, tako da me zamolila da ja preuzmem jedan razred svakih sat, sat i pol i radim s njima po knjizi. Ocekivala sam da cu prvi dan samo gledati ali ne - odmah u vatru!

vidi kolika ucionica, cak tri klupe!

Tako sam prosli utorak imala svoj prvi sat iz biologije. I mogu vam reci da zapravo i nije tako lose i tako strasno kao sto sam se bojala. Istina, moj spanjolski nije bas na razini predavanja u skoli ali klinci su super i pomazu mi kada ne znam neku rijec. Moj ce zivotopis biti stvarno sarolik nakon ovoga!

treci razred

Najveci razred ima 6 a najmanji 3 ucenika, tako da nije tesko odrzavati disciplinu a i klinci se dobro ponasaju. Tako mi barem brze produ 2 dana a moram priznati da mi se cak svida. U utorak radimo sekciju ribe pa se moram malo podsjetiti unutarnjih organa. Zato do sljedeceg vikenda svima pozdrav i uzivajte!

a i oni ce uskoro u skolu...