Bozic

Ove godine sam, ocito da nadoknadim dosadasnje neslavljenje, imala cak cetiri Bozicne proslave :)
Prva je bila u skoli gdje radim, na zadnji dan skole. Druga je bila svecani rucak u haciendi, nakon cega su se djelili pokloni za sve zaposlenike, njihove supruznike i klince, sto je vrlo lijepo od Marie Jose i Jorgea. Ja sam jadna dobila neku ruznu siltericu. Mozete zamisliti mene sa siltericom?!? Koma. But it's the thought that counts... Treca festa je bila u organizaciji IAESTE Ecuador i okupila je 15ak sto stranaca sto domacina. Bilo je simpa, sa "tajnim prijateljima kojima se kupuje dar. Ja sam curu koja mi je bila "tajna" tek upoznala te veceri, tako da sam pribjegla onome sto kod nas uvijek pali - nausnicama hehe. Cetvrta je bila s mojim dragim i njegovom obitelji i prjateljima.
Sve u svemu puno se festalo, fino jelo i pomalo pilo (neki malo vise, naravno). Dobila sam zaista neocekivane poklone koji su mi ugrijali srdasce i iskreno me nasmijali. Ali najbolje od svega je opet - otkrivanje.


Nema nista od Bozicnog ugodaja, nema ukrasa po ulicama vec samo po shopping centrima, nema bas ni bozicnih pjesama, skoro nitko ne ide na polnocku i naravno - nema snijega :( I da - djeca ne vjeruju u Djeda Mraza/Bozicnjaka, mama i tata nose poklone.
Svi ducani su na Badnjak radili do 21h. Na Bozic su radili vec od 11h, sve je bilo kao na obican radni dan. Ovo je prvi put da me Ekvador razocarao. Mislila sam da je Juzna Amerika prilicno religiozno podrucje, kada ono bussiness as usual!
Jedina stvar koja me ugodno iznenadila i svaki put nasmijala su bile ulicne parade. Svakih pola sata ulicom prodefiliraju klinci od 3 do 8g obuceni u gusare, trolove, princeze, narodne nosnje... to su grupice od 30ak klinaca koji su bili na bozicnoj mili/blagoslovu i sada sretni cupkaju natrag u skolu sa slatkisima u rukama. Slatko :)

I tako mili moji, prosao je prvi Bozic daleko od doma. Svi ste mi nedostajali i bili u mislima, ali na srecu i ovdje sam nasla drage ljude koji su mi omogucili nezaboravna sjecanja na jedan drugaciji Bozic. S malo zakasnjenja - svima sretan Bozic, a posto je i 2008. skoro tu, svima vam zelim da se u Novoj zabavite barem upola koliko ja ovdje :)

nove slike su postavljene u galeriji Hacienda, Quito, Skola i Bozic.

Mobitel, treci dio

Michelena (kvart Quita), 19h, ulice pune prolaznika i prodavaca piratskih dvd-a, carapa, nakita, opreme za mobitele... Jedan od prolaznika je i mlada bjelkinja, rijedak prizor u tom kvartu, ali ona samouvjereno hoda ulicom trazeci lokal gdje moze pojesti maduro (przena banana) i moracho (pice od mlijeka i kukuruza mote).

Ne sluteci nista, djevojka mirno hoda ulicom, ude u dugo trazeni lokal i narucuje. Kada posegne u ruksak za novcanikom, primjeti da je mali dzep otvoren. Nestao je mobitel! Ne opet!, pomisli, ovaj Samsung mi se bas svidao!

I tako nasa junakinja pomalo tuzna ali ipak shvacajuci ironiju opetovanih krada "rabljenih" mobitela, sjeda za stol. S osmjehom na licu, jer joj nisu ukrali nista vaznije, uziva u maduru i morochu, razmisljajuci hoce li iduci mobitel biti bolje srece...

Novi broj (samo za korisnike tele2) je +593/8995-8099

Sljedeci mjesec ce sigurno biti novih pustolovina nase neimenovane junakinje, pa nam se pridruzite u njenim najnovijim napeticama :)

U skoli sam pocela raditi sekcije - prvo je pala riba a zatim i gujavice. Kako izgleda jadna riba nakon sto ja zavrsim s njom mozete vidjeti na slici ispod:

a ovako to izgleda kada mali umjetnik Diego nacrta moj nered:

Gujavice ovdje nisu kao nase malene jadne glistice. Ove s kojima sam ja radila su divovi debeli ko palac i dugacki preko 30cm! I nece umrijeti! Stavila sam ih u vodu i nakon 45 min su bile zive (inace disu preko koze tako da me to zaista cudi). Djeca su vec postajala malo nervozna jer su zeljeli vidjeti kako igleda kad se otvori jadna zvijer, a ona nece da umre! i onda sam iz prve pomoci izvadila alkohol i ubacila jadne gujavice u to. Malo su se meskoljile ali su se ubrzo mirile i mislila sam to je to!

Ali vraga! Nakon sto su bile nevjerojatnih 40min u alkoholu, poceli smo sekciju. Ja sam radila prva i opisivala sto vidimo. Ali kad sam napravila prvi rez, jadna se zivotinja pocela meskoljiti - bila je ziva! Brzo sam je bacila natrag u alkohol i napokon je umrla. E srce mi je stalo kada sam shvatila da moze osjetiti sto radim :( Na srecu, gujavice koje su rezali klinci su bile mrtve, tako da nije bilo problema. Mozete zamisliti kako je meni kao vegetarijanki uopce ubiti neku zivotinju a jos gore da onda shvatim da je jos ziva kad ju pocnem rezati!!! Zato sam rekla da sljedeci put kada radimo cuya (nesto kao zamorac) hocu da svi budu mrtvi prije nego dodu na moj stol!

I da, Svemir mi se osvetio za to sto je gujavica bila ziva - u cetvrtak navecer sam zakasnila na zadnji bus sto ide za Machachi i dalje za QUito. Bus je stigao 20min ranije!!! I onda hodajuci po mraku sam 5 puta ugazila u lokve tako da nisam bila samo ljuta, vec i mokra i smrznuta, jer sam tako morala hodati 20min natrag do hacinde. Ali je zato vikend bio super i znam da se Svemir nije bas jaaako naljutio :)

Sta se sve nece desiti...

Dakle, ja sam dosla do zakljucka da cu na ovom putovanju dozivjeti sve sto u Hrvatskoj nisam. Prosli su me mjesec, da vas podsjetim opljackali u Quitu, i to ni manje ni vise nego sa pistoljem. Dogadaj ovog mjeseca je pozar. Gdje? U haciendi. Na srecu sve je dobro proslo iako je sve moglo izgorjeti u roku od par minuta.

Sigurno ste na fotografijama Haciende u Galeriji primjetili da sve zgrade imaju lijepe izvorne slamnate krovove. E upravo je jedan takav krov gotovo unistio cijelo imanje. Nije zapravo kriv krov, nego boca plina koja je povukla plamen iz kuhinje. Najgore od svega je da uz tu bocu bilo jos 5 drugih koje su mogle eksplodirati svakog trenutka. Ali zahvaljujuci zaista odvaznim momcima koji su uspjeli izbaciti boce iz vatre, nista jako lose se nije dogodilo.

tu je sve pocelo

Citala sam u svojoj prohladnoj sobi kada sam cula neku viku vani. Prvo sam pomislila da su klinci kojih je bilo 15ak tog dana ali onda sam zakljucila da su mi glasovi poznati i izjurila van. Imala sam sto vidjeti - slamanti krov glavne zgrade je gorio nekoliko metara visokim plamenom. Moram priznati da mi nije bilo bas svejedno jer je to otprilike 5m od moje sobe. Nabrzinu sam se vratila unutra i ubacila dokumente, novac i par sitnica u ruksak i tada sam se malo smirila. Kako nitko nije bio dovoljno priseban da se sjeti nazvati vatrogasce, dala sam svoj mobiel jednom lokalnom tipu neka on nazove jer dok bi im ja objasnila gdje smo i sto se dogada, vec bi cijelo imanje izgorilo. Tako sam se ja primila nosenja kanti s vodom i pomagala koliko sam mogla. Za to vrijeme su turisti koji su bili u posjeti gledali u cudu. Nekoliko ih je pomagalo, uglavnom muskarci dok su zene i djeca bili zauzeti placom i vikom. Sto je najbolje od svega, oni su bili dobrih 20 m udaljeni od zgrade u plamenu i nije bilo niti najmanje sanse da dode do njih!

sljedece jutro krov je vec napola popravljen

Nakon 10ak minuta smo uspjeli ugasiti pozar i nakon 40ak su stigli vatrogasci. Nisu bas vise imali so za napraviti, samo su sljedeca 3 sata cuvali pozariste i dobrlo zalili krov. Zapravo je cudo da se nista gore nije desilo. Na srecu nije bilo vjetra da raspiri vatru i nekim cudom se nije prosirila. Izgorio je mali dio krova, kao sto mozete vidjeti na fotografiji i to su ujutro vec krenuli popravljati. Steta u unutrasnjosti takoder nije bila velika, malo je ostecena kuhinja ali je ujutro sve proradilo i svi smo se bacili na ciscenje.

Kako je meni sve draze gledati s bolje strane, mogu reci da sam zbog ovoga (jer sam morala pomagati u pospremanju) naucila cijeli inventar spavace sobe na spanjolskom, naucila sam spremiti krevet onako kako to rade u hotelu i uvidjela da sobarice imaju jako tezak posao :)

A kada sam vec kod posla, trebam spomenuti da sam pocla raditi u lokalnoj osnovnoj skoli! Da, ja koja nikada nism htjela biti uciteljica i koja sam upravo zbog toga izabrala inzenjerski smjer, sada predajem biologiju klincima od 7 do 11 godina! Jadni klinci sa mojim spanjolskim hehe

Maria Jose, moja sefica cija je hacienda mi je jedan dan rekla da cu pomagati u skoli 2 dana u tjednu. Trebala sam raditi neke svoje projekte, tipa pitanje otpada, recikliranje, kompostiranje. Ali kada sam dosla u skolu na dogovor, postalo je jasno da necu to raditi. Jedna profesoria na skoli istovremeno radi sa tri razreda, doduse sa 3-6 ucenika po razredu ali opet je jako naporno, tako da me zamolila da ja preuzmem jedan razred svakih sat, sat i pol i radim s njima po knjizi. Ocekivala sam da cu prvi dan samo gledati ali ne - odmah u vatru!

vidi kolika ucionica, cak tri klupe!

Tako sam prosli utorak imala svoj prvi sat iz biologije. I mogu vam reci da zapravo i nije tako lose i tako strasno kao sto sam se bojala. Istina, moj spanjolski nije bas na razini predavanja u skoli ali klinci su super i pomazu mi kada ne znam neku rijec. Moj ce zivotopis biti stvarno sarolik nakon ovoga!

treci razred

Najveci razred ima 6 a najmanji 3 ucenika, tako da nije tesko odrzavati disciplinu a i klinci se dobro ponasaju. Tako mi barem brze produ 2 dana a moram priznati da mi se cak svida. U utorak radimo sekciju ribe pa se moram malo podsjetiti unutarnjih organa. Zato do sljedeceg vikenda svima pozdrav i uzivajte!

a i oni ce uskoro u skolu...

Baños

I tako ja stojim sama u Ekvadoru, usred nicega i na prasnjavoj cesti cekam zadnji bus (20.30). Oko mene mrkli mrak, samo malo mjesecine osvjetljava put a copor pasa laje na svaki zvuk dok ja molim Boga neka autobus sto prije dode. I nakon pola sata evo napokon zvuka motornog vozila i ja presretna uskacem u spas iz ove zabiti. Autobus je poluprazan i mracan, samo iz radija treste narodnjaci sa stanice koju lovi napola. Iako je cesta mracna i nevjerojatno puna rupa, znam da nam se ne moze nista dogoditi jer nas cuva Djevica Marija. Kako? Svaki autobus ovdje ima sliku ili kipic Marije koji je povezan s kocnicama i svaki put kada vozac zakoci, kip zasvijetli. I sto se lose moze dogoditi dok je Djevica za kocnicama?! I tako mirna i puna pojerenja u vozaca i njegovu povezanost sa nebesima, nakon 50min drndave voznje sva sretna stizem u Machachi, prvi gradic/selo koji imalo lici na civilizaciju.

Onda lovim jos jedan bus za Quito, ali na srecu na prometnoj i osvjetljenoj cesti i nakon jos 45min stizem u grad od 2,5 milijuna ljudi i disem punim plucima. Napokon su oko mene ljudi, auti, ulicni prodavaci, zivot... Ovaj izlazak u petak navecer me veseli vise od bilo kojeg izlaska u Zagrebu. Kako su neki u srednjoj zivjeli za vikende, tako ja sada sa 25 zivim za ove vikend-izlaske iz haciende. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja selo ali ipak sam shvatila da mi je dosta vikend-doza :)

Tako otprilike izgleda moji petci (ili petkovi, kako vam draze), samo da vam pokazem kako to izgleda. Doduse, uglavnm ne idem po mraku ali se i to zna dogoditi. A sada na Baños...

Baños iliti Kupke, je gradic 3 sata udaljen od Quita, koji je opstao na turizmu toplica. Imaju naime izvore tople zute, navodno ljekovite vode bogate mineralima, na kojoj su izrasla brojna kupalista. Svaki dan se tamo sjati brojno lokalno stanovnistvo, tako da je dobra stvar da se voda mijenja svaki dan. Dapace, cim se izmjeni po noci, oko 4.30 se bazeni otvaraju i dolaze oni najorniji. I mi smo imali namjeru biti medu njima i okupati se prije nego 200 ljudi prode kroz vodu. I tako se mi nadobudno ustali u 4 ujutro i krenuli prema van, kada ono vrata hotela zaklucana i nema nikoga na porti. Nakon 15min lupanja i vikanja smo odustali jer je bilo prebolno gledati ostale kako prolaze po ulici sa rucnicima preko ramena spremni za kupanje. Vrata su se napokon otvorila u 6 sati i mi smo brzim koracima otisli na ranojutarnje kupanje.

Piscina De La Virgen se sastoji od 3 bazena - maloga sa ledenom vodom, velikog (recimo 1/4 olimpijskog) sa toplom vodom i jos jednog maloga sa vodom toliko vrucom da pece i ne moze se ostati duze od 2 minute! Ljudi je vec bilo podosta, ali kada je pocela kisica, polako su se razisli, ali ne znam zasto - ionako su vec mokri. Ali bolje za nas jer je bila manja guzva i super je osjecaj biti u toploj vodi dok se oko nas dize para i padaju kapi hladne kise.

Nakon kupanja smo malo prosetali po gradu, o cemu svjedoce fotke koje mozete vidjeti u Galeriji. Baños je dakle turisticko mjesto, prvo u Ekvadoru u kojem sam vidjela jednako lokalaca i stranaca. A taj turisticki ugodaj se osjeti i na cijenama. Sat interneta sam platila 2,5 puta vise nego bilo gdje drugdje. Vocna slata je takoder skuplja - 2 puta. Ali neka, moraju i oni na necemu zaraditi.

Najprepoznatljiviji proizvod im je karamela od secerne trske, vrlo tvrda i vrlo vrlo slatka. Radi se kuhanjem soka od secerne trske, koja je sama po sebi prilicno slatka a ovako se jos vise koncentrira. Karamela je jako rastezljiva ali tvrda, tako da je objese za drvene klinove na ulazima u prodavaonice i po cijele dane razvlace da je omeksaju. Stvarno zanimljiv prizor :) Svi su lokalci odusevljeni time, ali ja sam jedva progutala mali komadic koliko je slatko, prava secerna bomba.

Ali sama secerna trska je vec nesto drugo. Iako je dosa slatka, covjek se vrlo brzo privikne na okus. Komadi oguljene trske se prodaju po standovima po cijelom gradu i vrlo su popularni. Jede se zapravo tako da se zvacu komadici mekog drva i sise slatki sok. Malo cudno zvuci ali zapravo je cool, osjecam se tako ekvatorijalno hehe

Uglavnom, tako je prosao moj zadnji vikend. Bilo je zabavno i zanimljivo, a sada idem malo provjeriti sto se to dogada u domovini jer kako sam zadnje vidjela, izbori su bili zanimljivi. Ocekujem vase mailove i komentare. Pozdrav svima...

Hacienda

Ovo ovdje je hacienda El Porvenir gdje radim:

A ovo je moja draga, zasad bezimena prijateljica ljama koja papa busen trave koju sam joj bacila:

A ovo sam ja, obucena za svakodnevne akcije oko haciende. Ovo je samo toliko da vam pokazem da se ne zezam kada kazem da je jaaaako hladno.

Zasto toliko slika odjednom? Jer ovdje u zabiti od Machachia (najblizi grad) nema brzog interneta i za prijenos ove 3 fotke sam potrosila pola sata. Tako da se za nazalost za neko vrijeme ne mozete nadati novim fotkama u galeriji.

Uglavnom, malo sam se pocela navikavati na hladnocu, pogotovo kada sam shvatila da je najbolje da spavam u svojoj vreci a ne da se smrzavam pod dekama. Otad spavam ko beba i budim se spremna za nove radne pobjede.

Moj posao ovdje bit ce napraviti mali botanicki vrt, sa biljkama tipicnim za ovo podneblje. Za sada sam uredivala jedan drugi dio, velicine 4x20m. Prvo sam cistila od smeca (ne bi vjerovali koliko ga je bilo), onda od korova i kamenja, da bi jucer napokon napravila sljuncanu stazu i danas podrezala cvijece. Baka i deda bi se jako ponosili da me vide :) Sutra sadim novo cvijece a za vikend se opustam u kupkama Bañosa, daleko od hladnoce i samoce ovog mjesta. Mogu vam reci da je ovo dosta tezak fizicki posao, pogotovo za mene koja sam zadnju godinu dana provela samo sjedeci za knjigom. Ali drago mi je sto nesto radim, i sto ce ovaj vrt biti veliki izazov za mene. Za sada nema nikakvih planova kako ce vrt izgledati, ali nadam se da ce se vlasnica Maria Jose uskoro udostojiti doci do haciende da malo porazgovaramo. Cekam ju ko ozebla sunce (a ujedno i jesam ozebla i cekam sunce!).

Za sada toliko, nadam se da cu uskoro biti u boljem internet cafeu i da cu onda moci staviti malo vise slika.

ps. mogu primati poruke od tele2 i vip-a ali ne mogu odgovarati nazalost. Ali to ne znaci da vi na ove 2 mreze ne trebatye slati :)

Mobitel, drugi dio

Dragi moji, ja sam u Cotopaxi-u i jedini nacin komuniciranja preko tjedna su sms poruke. Upravo sam kupila novi mobitel, neki rabljeni mali Samsung za 35$. Mislim da ovaj nije bio ukraden :)
Uglavnom, moj broj je 097-521-278, predbroj za Ekvador je +593. Nadam se da ce ovaj mobitel izdrzati dulje od staroga. Ovdje u Machachi-u gdje sam trenutno nema zastitara i to mi uljeva nadu da nema bas ni pljacki.
Za sada mi se ne svida bas jako u haciendi. Iako se zove El Porvnir (Buducnost) nije bas moderna. No to je dio njezina sarma. Sve je lijepo uredeno, od terakota-crvenih zidova te plavih vrata i greda, preko plocica, cvijeca i kreveta, do konja i ljama oko kuce... sve izgleda savrseno. Ali JA nisam u toj kuci, vec sam u pomocnoj zgradi koja je izgradena od knaufa, najobicnijeg gipsa bez ikakve izolacije! Kada vam kazem da se temperature nocu spustaju do -5, sve ce vam biti jasno. Nema grijanja, naravno, jer sto ce takav luksuz pomocnoj radnoj snazi! Svi znate koliko sam zimogrozna, tako da vam je jasno da nisam jako sretna. Za sada sam uspjela ugrabiti jednu grijalicu iz glavne kuce, ali ju moram vratiti kada se hotel popuni. Danas sam pokusala naci neku malu grijalicu tu u Machachiju ali bez uspjeha. Valjda cu sljedeci vikend imati vise srece.
Do sljedeceg puta pozdrav od vase smrznute putnice, i don't forget - SMS!

Mama Negra

Dan nakon pljacke, prosli vikend, otisli smo u Latacungu, glavni grad provincije Cotopaxi u kojoj od sutra pocinjem raditi. Tamo se od 18.st odrzava festival Mama Negra kojim se slavi zastitnica grada la Santísima Virgen de las Mercedes.

Centralni lik slavlja je muskarac obucen u zenu - Mama Negra. Obucen/a u raskosnu haljinu, Mama Negra ima periku, crveni ruz i vidljive dijelove tijela obojane u crno. Jasuci na konju zadnji/a prolazi povorkom, kao patron fieste (i placa vecinu ceha!) A zasto je craa? Jer slavi, osim Djevice kao zastitnice, ujedno i oslobodenje crnih robova. Osim nje/ga, od znacajnijih likova treba izdvojiti Andela i Mora (kao onaj iz Rijeke) koji su tadoder jedni od najvaznijih likova. Aha, da, ima i jos nekih likova slicnih andjelima, obucenih i nasmikanih u bijelo, koji "ciste" publiku sa stapovima i pljuckanjem vode na njih :)
Ok, sada kad sam vam dala lgani uvid u vaznije dijelove slavlja, treba spomenuti i onu drugu stranu - cugu. Svaka druga osoba u paradi ima bocu zestice u ruci i pije, pije, pije... Mi smo stajali na prvoj trecini puta i dok su dosli do nas, svima su boce bile skoro pa prazne! Piju dok plesu, dok cekaju da se povorka ponovo pokrene, publika im daje pice, oni daju ljudima u publici... uglavnom generalno oblokavanje! Zato iza 16h kada zavrsi parada, na svakom uglu mozete vidjeti:

Uglavnom, festa je fora, ako ikada svraite u Ekvador isplati se pogledati. Ta mjesavina tradicionalnih kostima, modernih likova, kauboja, raznih sombrera, pica, sunca, limene glazbe i lokalnog puka je svakako nezaboravna...

Ja napokon od sutra pocinjem raditi, dakle putujem u Cotopaxi koji je oko 2 sata udaljen od Quitoa. Kazu mi da tamo nema interneta a ne znam koliko je daleko prvo naseljeno mjesto, tako da sumljam da cu se moci javiti prije sljedeceg vikenda, 17-18.XI. Do tada, pogledajte slikice s festivala i uzivajte u svojim grijanim domovima, dok se ja smrzavam na 3600m...

Pljacka

OK, vise se necu smijati zastitarima. Zasto? Jer da ih je bilo, ne bi me opljackali.
Kao prvo, mozete biti mirni, unatoc pistolju nije bilo nista strasno i nikom se nije nista desilo. Kao drugo, nisu mi ukrali nista jako vazno, tako da sada moram samo malo pokupovati par stvarcica. Ali vise mi ne mozete pisati sms-ove.
Dakle, vracale smo se Silvija i ja navecer kuci, u nasu finu rezidencijalnu cetvrt gdje svaka druga kuca ima zastitara i sto je najbolje bili smo u grupi. Da samo bile same jos bi razumijela da nas napadnu jer smo laka meta, ali opet, kad imas pistolj mozes protiv vise ljudi. I tako stojimo mi pred vratrima nase fine kuce kada nas prode neki auto, zaustavi se i vrati par metara ispod nas. Izadu 2 tipa od 20-22g i pocnu kucati na vrata. Mislila sam da su prijatelji od vlasnika ili nekoga od stanara i vec sam im htjela otkljucati vrata, kada ono jedan pogleda u strazarsku kucicu. Nasa kuca nema zastitara i da ima, ono sto je slijedilo se ne bi dogodilo. Krenu decki natrag prema autu, kada odjednom jedan izvadi veliki srebrni pistolj! Pocnu vikati ¡Dame la plata! ¡Dame su mochilla! i otmu mi ruksak. Dala sam im 10$ sto sam imala u dzepu i rekla da mi je sve ostalo u ruksaku. Jedan mi je zavuko ruku u dzep od jakne ali ne srecu nije napipao fotic. Jedan stariji tip je cijelo vrijeme govorio ¡Tranquilo, tranquilo! i kada su uzeli par stvari su odjurili u auto i pobjegli.
Zapravo mi se cini da je taj tip govorio svojim deckima da se smire a ne nama jer mi se cini da im je ovo bila prva pljacka. Nisu otkrili moj fotic kojeg nisam ni pokusala sakriti, Silviji nisu uzeli torbu koju je drzala u ruci, niti su nas sve pretrazili. Dapace, uzeli su samo oko 50% stvri koje su mogli!
Na srecu, bas sam taj dan odlucila da necu vise nositi putovnicu sa sobom nego kopiju, a i bila mi je u unutarnjem dzepu jakne tako da nisam ostala bez dokumenata. Uzeli su mi ruksak s bocom vode, tajicama, par sitnica koje je lako zamijeniti i, jedino cega mi je stvarno zao - suncane naocale. I da, moj ukradeni mobitel je, koje li ironije, ponovo ukraden. Valjda mu je to sudbina, jadnik :)
Ali ne mogu reci da mi je ovo pokvarilo putovanje ili moje misljenje o Ekvadoru. Jer sljedeci dan se onda dogodi nesto lijepo i sve je opet super.

Kurioziteti

Jedna od stvari sto mi je pomalo smijesna ovdje je paranoja. Od lopova, od krivotvoritelja, od obicnih prolaznika...
Jucer sam u ducanu placala novcanicom od 50$ i prosla sam pravu birokratsku proceduru. Prvo me blagajnica sumnjicavo pogledala, zatim je gledala novcanicu na svjetlu pa pozvala kolegu da i on pogleda. Kada su ustanovili da je na prvi pogled sve ok morala sam im dati broj putovnice (za slucaj da je ipak krivotvorina pa da me mogu pronaci) i onda su jos upisali serijski broj novcanice! Pa zasto onda uopce imaju tako velike denominacije ako sumnjaju u sve?! Doduse, i kada placam s 10$ nabrzinu ju pregledaju.
Druga fascinantna stvar su zastitari. Svi su pod punom bojnom spremom, sa neprobojnim prslucima, oruzjem i ponekad pendrecima :) Maltene svaka druga trgovina ih ima, a ne samo banke i vladine zgrade nego i obicne trgovine, pekarne, privatne kuce... Ne znam dal im je stopa kriminala bas toliko visoka ali je meni pomalo smijesno. Doduse, kada vam kazem sljedecu stvar, shvatit cete da se u Ecuadoru nicem ne treba cuditi.
Htjela ja tako kupiti mobitel i kazem to jednom frendu ovdje i kaze on Ma ne, sta ces kupovati u ducanu, kupi mobitel na crno, ionako ga neces dugo koristiti! Super, mislim si ja, samo kako kupiti mobitel na crno? Lako - odes u shopping centar :) Ima jedan shopping centar u kojem se prodaje samo ukradena roba, i to LEGALNO. Dapace, imaju policajca na vratima. Tamo ima novijih i starijih mobitela kakvih samo pozelite, kamera, fotica... sve "palo sa kamiona". I nije da se to prodaje onako poskrivecki, neko svatko ima mali ducancic 2x2m i onda samo razgledavas. I da skratim pricu, kupila sam neku stariju Nokiu za 25 dolara i ubrzo potom otkrila da ne mogu slati sms u Lijepu nasu. Ali mislim da mozete vi meni :) broj je +593-84462988
Stavila sam i par fotki sa voznje vlakom u galeriju, ali nisam mogla puno jer je spoooooroooo. Ispod imate i video kako to izgleda first-hand, da znate sto propustte tamo doma sjedeci u mekom naslonjacu u grijanoj kuci (ovdje nema grijanja btw)

La Nariz del Diablo

La Nariz del Diablo - Vrazji nos, je dio pruge izmedu drugog najveceg grada - Guayaquila i Quita, sagraden 1902. Kako su se izmedu isprijecile Ande kroz koje u to vrijeme nisu mogli probiti tunel, morali su pribjeci alternativnim metodama. I tako su se pamtni Ekvadorci sjetili jednog originalnog rjesenja - napravili su prugu koja ide cik-cak. Kada se dode na pocetak La Nariza, vlak prode skretnicu, zaustavi se i skretnicom ga se skrene na prugu koja se lagano spusta ali ide u suprotnom smjeru. To se ponavlja 2 puta i na taj nacin se vlak uspije spustiti gotovo 1000m! U vrijeme kada je izraden, ovaj dio pruge je predstavljao najvece dostignuce zeljeznickoj inzenjerstva.

Ostatak pruge je dovrsen u sljedecih 40ak godina ali zbog poplava i odrona uzrokovanih El Niñom pruga je zatvorena 80-tih. Onda su se prije par godina pametno sjetili da bi se La Nariz del Diablo mogao svidjeti turistima i osposobili su taj mali dio pruge. I tek jadva su ga osposobili!
Donedavno se moglo voziti na krovu, sto je pretpostavljam bilo totalno cool (i bio je jedan od glavnih razloga zasto sam htjela ici tamo), ali se vise ne smije. Nedavno je jeadn kinez, Bog zna kako, ostao bez glave dok se tako vozio na krovu i od onda su to zabranili. Tako da smo se morali zadovljiti prozorima i izlaskom na kraj/pocetak vagona. Ali i tako ovaj dio pruge je spektakularan!
Da bi se doslo do La Nariza mora se prvo tumbati u vagonima starima preko 100g, sto nije bez svog sarma, ali taj dio traje 4,5 sati! Tek zadnjih sat vremena pocinje zabava. Pruga je totalno rasklimana i neodrzavana, sto je nama turistima dio atrakcije, ali zamislite putovato ovako par puta tjedno: gotovo cijeli taj dio je iznad ponora kojeg cini padina Andi na oko 2700m, pruga je od ruba provalije udaljena prosjecno 30ak cm, a nekada ide i preko mostica koje ni pjesice ne bih presla! Vlak ide jaaako sporo da se ne bi prevrnuo i svi mi izginuli, ali je super!
Kada se napokon spustimo, vlak stoji 15ak min da bi se svi mogli poslikati i onda natrag gore jer ostatk pruge nije obnovljen. I onda se u Alausiu iskrcavamo i lovimo bus (da se ne bi opet vozili 4 sata natrag) i za sat i pol smo u Riobambi. A onda 4 sata busa do Quito-a. Tako da smo se svi jucer navozili preko 13 sati, samo da bi uzivali u jednoj od zanimljivosti Ekvadora. Ali vrijedilo je :)


Sto se tice ostalih stvari, sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Dobila sam svoju sobu (jeeeeeee!) koja je duplo veca od nase dnevne sobe u Zagrebu, ali, kojeg li cuda, ni ta nema ormar! Sto se tice mog spanjolskog, mogu reci da je sasvim zadovoljavajuci. Nije da bas pricam sve u sesnaest, ali cisto ok. Kako uopznajem neke loklne ljude imam sto vise sanse vjezbati i mislim da ce uskoro biti super. Neki stranci koji su ovdje duze od mene govore puno puno gore jer im se ne da truditi. Ne paze na naglaske i vremena pa zvuce ko glupi Ameri na odmoru!

N drugoj fotki vidite obrisi pruge La Nariza na kojoj se 2 vlaka, svaki ide u svom smjeru ali oba zapravo idu prema gore. Tamo na lijevo se skretnica na kojoj vlak promijeni smjer... i sibaj!

I tako pocinjemo...

Ovo ce biti kratak post, samo toliko da vas sve uvjerim da sam ziva i zdrava :)

Nakon leta iz Beca u Madrid odzveli su me u super hotel, luksuzan i jako lijep. A onda sam jucer ujutro nastavila za Ecuador. I tako nakon 11 i pola sati sam stigla u suncem okupani Quito, gdje su me cekali Silvija (cura koja je tu preko IAESTE) i njezin frend Felix. Nakon jurnjave gradom u Mercedesu iz 70ih smo stigli u obitelj gdje smo smjesteni. To je jedan od boljih dijelova grada, sve kuce su tip-top i ugodno sam se iznenadila kad smo stali pred jednom takvom. Unutra masivan starinskli namjestaj u odlicnom stanju, lijepi parketi, velike sobe, mramorno stubiste... a mene onda smjeste u sobicak sa Silvijom U PODRUMU. Dijelimo krevet (malo veci, nadam se samo na dan-dva), nema ormara, kupaona je koma, ne smije se bacati toalet papir u wc nego u kos za smece, nema zastora na tzv tus kabini pa se cijela kupaona smoci i jos takvih sitnica koje mi zaista ne trebaju nakon nakon 12 sati leta.

Ali zato je danas osvanuo savrseni suncani dan, malo razgledavam grad i privikavam se na vremensku razliku.

I tako sada sjedim za kompjuterom cijoj tipkovnici se izbrisalo pola slova, tako da tipkam napamet :) ali nema veze, glavno da sam ja tu.

ps. jos nema fotki ali ce uskoro, don't worry

And so it begins...

Ovo će biti moj blog sljedećih godinu dana, počevši od 22.10.2007. Tada krećem na putovanje života - tri mjeseca stručne praxe u Ekvadoru, zatim četiri mjeseca rada kao Research Assistant u Costa Rici te putovanje preko srednje Amerike. Za sada mogu reći da nemam kartu, nemam vizu, nemam ni pola stvari koje će mi trebati, ali imam ono najvažnije - želju i volju.

Ovo je blog za sve moje prijatelje, da podijelim s njima ovu godinu dana putovanja i iskustava.