Honduras

Pozdrav svima iz najsjevernije zemlje koju namjeravam posjetiti - Hondurasa. Nalazim se ovdje desetak dana i sada je vrijeme za povratak na jug... ali prvo vam moram opisati sto sam sve posjetila, zar ne?

Nakon tri dana provedena manje-vise u busevima, napokon sam dosla do Copána, jednog od gradova-drzava Maya. Otkad su se oko 2000 prKr pojavili u Novom Svijetu, Maye su ostavili neizbriziv trag na krajoliku ovog podrucja. Procjenjuje se da su na vrhuncu moci (oko 750 ne) imali populaciju od oko 10 milijuna koja je zivjela u kamenim gradovima-drzavama na podrucju danasnjeg juznog Mexica, Guatemale, Beliza, El Salvadora i Hondurasa. Copán je jedan od najjuznijih gradova i od ostalih nalazista se istice skulpturama i hijeroglifima.

Grad je danas lijepo obnovljen iako je vecina gradevina bila neprepoznatljiva i potpuno obrasla vegetacijom. Najznacajniji nalaz je Stepeniste Hijeroglifa; monumentalne 52 stepenice koje u preko 1250 hijreoglifa opisuju povijest vladajuce dinastije. Grad je oko 1100g ne gotovo gotovo potpuno napusten. Drzi se da je to bilo zbog gladi i bolesti koje su poharale ovo podrucje. Tako zapusten i zaboravljen je ostao sve do 1839, kada su rusevine ponovo postale poznate svijetu.

Stepeniste Hijeroglifa

Moje sljedece odrediste je bio nezanimljiv karipski gradic Tela, sa prljavim plazama i skupim hotelima. Zato sam ga nakon samo 2 noci zamijenila necim puno zanimljivijim - ronjenjem! Otputovala sam na Utilu, lijepi otok poznat upravo po ronjenju u toplom i bogatom Karipskom moru.

Povratak u dubine je bio fenomenalan i nezaboravan! Otkrila sam pravo bogatstvo koralja, spuzvi i sarenih tropskih riba. Svaki komadi ccvrste podloge je pokriven necim zivim i preko toga raste neko drugo bice, dok se u kutovima i pod raslinjem skrivaju sarena stvorenja kao iz crtica. Zaista nevjerojatno! I otkrila sam svoju najdrazu novu hranu - baleade. To su presavinute tortille punjene namazom od graha, ribanim sirom i ukiseljenim lukom. Ukusno i jeftino: zivjela sam od njih tri dana... njam... Uglavnom, na Utili sam se zadrzala par dana, uzivala u ronjenu, suncu i ukusnoj hrani i sada sam u Tegucigalpu, glavnom gradu Hondurasa i cekam bus za Nikaragvu. Nakon toga mi slijedi povratak kroz Costa Ricu pa u Panamu. Nadam se da ce mi se do tada fotic popraviti i da cu moci stavljati puno lijepih novih fotki.

Promjena plana

U Rezervi je vec odavno postalo dosadno pa se moramo zabavljati kako sami znamo. Ja sam tako odlucila oslikati jednu majicu:

i na kraju je zavrslio ovako:

Sezona baula (lokalni naziv za moje kornjace) zavrsava krajem ovog mjeseca i uskoro stizu novi asistenti za sezonu kornjaca verde. Cijelo vrijeme otkad sam stigla u Rezervu problemi lete na sve strane i nema tjedna da se nesto ne dogodi. Dapace, doslo je to toga da smo Endangered Wildlife Trustu priprijetili strajkom (i pobijedili!), samo da bi dobili ono sto nam otpocetka obecavaju - radije da mozemo medusobno komunicirati na plazi, 6 cuvara i tecaj prve pomoci. S druge strane obicno preko dana se nema sto za raditi i stvarno je dosadno, pogotovo ako se nadem u kampu gdje nisu ljudi s kojima se super slazem.

Zato sam odlucila otici 2 tjedna ranije i uzeti si vise vremena za putovanje. S tim danima viska imam vremena posjetiti rusevine Maya u Guatemali i Hondurasi i mozda cak otici na ronjenje. Naucila sam sve sto sam mogla o kornjacama, radu u konzervaciji, zivjela na plazi skoro 4 mjeseca, upoznala nekoliko novih prijatelja, stekla predrasude prema spanjolcima :) Sezona baula je, kako sa spomenula pri kraju i broj kornjaci koje dolaze svake noci opada tako da zapravo ni po noci nema sto za raditi. Jedino sto treba je istrenirati nove asistente, no mislim da ce se tu snaci i bez mene...

Ja i buduca mama kornjaca:

Tortugitas!

Dosao je trenutak da se pohvalim - pred tjedan dana su pocele izlaziti prve kornjacice. To su najnajslada stvorenja koja sam ikada vidjela! Male savrsene kopije svojih velikih mama, panicno grabe do vode i odlaze u nepoznato. Ali da ne duljim, pogledajte filmice i prosudite sami za sebe:

Problemi u Rezervi

Pozdrav svima nakon malo uze stanke. Nakon odlicnog odmora vracala sam se rutini u kampu – ili sam tako mislila.

Po povratku me zatekla vijest da su nas par puta ’napali´ krivolovci i uzeli preko 2000 jaja. Svi smo bili jako pogodeni time i moral je ozbiljno pao. U isto vrijeme smo ostali bez tri od pet cuvara, dva asistenta i jednog koordinatora. Sumlja za suradnju sa krivolovcima je pala na jednog zaposlenika ali nismo mogli nista dokazati. Sumnjali smo jer je postalo ocito da krivolovci znaju kako radimo, tj kada su patrole na plazi, da je plaza necuvana od 4 do 5:30 ujutro i raspored cuvara.

Krivolovci ulaze u rezervu iz kanala rijeke Pacuare koji nas okruzuju, i to nocu, prolaze nebrojenim puteljcima kroz sumu i dolaze neopazeni do plaze. Tamo se skrivaju dok zadnja patrola u 4 ujutro ne ode s plaze i onda krenu... idu na sva nova gnijezda koja su vrlo ocita zbog svog isprevrtanog vlaznog pijeska koji je povrh suhog svijetlog pijeska. S prirucnim alatom koji je zapravo komad armature (za gradnju) ubadaju po cijelom prostoru gnijezda dok ne nadu dio gdje je pijesak meksi – gdje se naliazi samo gnijezdo. Nabrzinu ga iskopaju, pokupe sva jaja i produze do sljedeceg gnijezda. U roku od sat vremena mogu ukrasti 5-6 gnijezda, svako sa 70 do 100 jaja!

I onda dodu cuvari i u lice nam kazu da ako znaju da su krivolovci na plazi, oni ce na put kroz sumu – da ih izbjegnu. E pa ko sljivi takve cuvare! I bolje da su ti otisli.

Osim toga, protokol nam nalaze da kada dobijemo signal da su na plazi krivolovci odmah moramo odvesti grupu s plaze natrag u kamp. I svi muskarci u kampu to podrzavaju, dok sve zene hoce nastaviti patrolirati! Koji kukavice. Ljudi s iskustvom su nam rekli da su krivolovci bezopasni, ne nose oruzje, ne zele nas sresti jer im prijeti zatvor i onda hrpa muskaraca, navodno u najboljim godinama (26-29) hoce pobjeci s plaze! Ako se nalazimo u grupi od 10 ljudi, sta nam 2 nenaoruzane osobe mogu!? Pa tu smo upravo da sprijecimo takve stvari a ne da im prepustimo plazu kad god dodu!

Isto tako, nema smisla zvati policiju i ostale drzavne sluzbe jer oni stignu u roku od 5-6 sati, i to ako nije mrak. Ako je, cekamo do jutra ili podneva. Do tada vise nema nikoga na plazi, isto tako ni jaja...

U zadnjih tjedan dana stvari su se malo smirile i nismo imali vise novih krada, ali isto tako smo promijenili cuvare. No, kako nam fali ostalog osoblja (asistenata) rijetko kada mozemo dobiti slobodnu noc, tako da sada radimo svake noci i ja spavam po 5 sati. Po danu je nemoguce spavati jer je prevruce, vani se ne moze zbog komaraca i ostalih pikajucih letecih objekata. Svi smo prilicno umorni i, iako opcenito ne volimo grupe, jedva cekamo da dode neka grupa jer onda nas treba biti samo troje na plazi i jedna osoba moze spavati...

Nicaragua

Pozdrav iz Nicarague, iz slatkog malog kolonijalnog gradica Granade. Zar ti ne radis u Costa Rici? misle neki sada. Pa da, ali mogu ostati u zamlji samo tri mjeseca i onda izaci na tri dana da bi mi se boravak produzio na sljedeca tri mjeseca. Tako sam izabrala da za prvi odmor odem u Granadu.
E da ne bi sve bilo tako jednostavno, trebalo je prvo doci do Nicarague! Samo da bih dosla do prvog gradica u Nicaragui morala sam putovati 13 sati i promijeniti brodic, taxi, tri busa i tuk-tuk (bicikl-taxi). I kada sam stigla u taj gradic vise nije bilo busevsa za Granadu pa sam morala ostati tamo. Kako sam bila totalno izmorena i vec je pao mrak, otisla sam u prvi hostel kojeg je preporucio moj Lonely Planet. I kako sam pogrijesila... Hostel je bio pravo dno (valjda tako izgleda dno)! Sobe dovoljne samo da stane krevet, stolica i ventilator, zidovi od iverice koji ne dopiru do stropa, najgora zajednicka kupaonica dosada... dapace toliko me zgrozila da nisam htjela ni oprati zube! Na srecu morala sam samo prespavati jednu noc (u odjeci!) i ujutro nastaviti dalje.
Granada je, pak, potpuno druga prica. Sunce se igra sjene i svjetla na raznobojnim proceljima, sladoledari voze svoja mala kolica a kocije s konjima upotpunjuju dojam grada zaustavljenog u vremenu. Pravi je uzitak setati sirokim ulicama, bez cilja i zurbe, promatrati ljude i upijati atmosferu. Koja promjena od Rezerve i pijeska! dobro sam odabrala doci ovdje :)
I tako je super jesti nesto drugo od rize i graha za svaki obrok, moci se pocastiti sladoledom, biti slobodna od komaraca, imati internet na raspolaganju... koji super odmor! imam doduse samo 5 dana vremena tako da necu stici puno vidjeti ali je svakako dobrodoslo.
Ne mogu vjerovati da su vec prosla 2 mjeseca otkako sam pocela raditi; vrijeme zaista leti. Ujedno je proslo i pola godine otkako sam otisla, tako da se za 6 mjeseci, tamo potkraj listopada opet vidimo!
Stavila sam puno fotki u Galeriju; imate tri nova albuma na raspolaganju: Costa Rica, Pezerva Pacuare i Nicaragua.