Rezerva Pacuare

Pozdrav iz Bataana! Kao i u Ekvadoru, opet moram putovati nadugacko i na siroko da bih dosla do interneta. Ovdje cu si moci priustiti taj luksuz tek svaka 2 tjedna :(
Rezerva Pacuare se nalazi na Karipskoj obali Costa Rice. Ovo je totalno kao sa razglednice - savrsena pjescana plaza dugacka nekoliko desetaka kilometara, palme, tropsko cvijece i voce posvuda, mir i tisina.

kapucini

nisam znala da ananas raste ovako!

ovdje zivim

Dapace, kao da sam u dokumentarcu! Okruzeni smo dzunglom i najcudnijim kukcima, otrovnim zmijama, kolibrijima, majmunima i krokodilima. Jedini nacin za doci do interneta je putovati 15ak min rijekom Pacuare. Obale ove 20 do 50m siroke rijeke su obrasle bogatim zelenilom i svi uvijek gledamo hocemo li spaziti krokodile (nazalost jedan je neoprezni ribar jecer stradao od krokodila!). Brodic je malen i star a nas je puno...

rijeka Pacuare

Research Assistanta nas ima 8 (fotka) - uglavnom spanjolci i ameri. I ispada da jedino ja govorim oba jezika prilicno dobro (Ekvador se isplatio, ako za nista drugo, onda barem za spanjolski). Ljudi su super i svi se odlicno slazeno, sto je prilicno vazno jer za nocnih patrola nemas sto raditi nego razgovarati. Za sada smo imali 3 patrole od po 4 sata u kojima smo svaki puta prehodali po 12km. Prilicno je tesko hodati po mekom pijesku toliko vremena. Takoder je prilicno tesko jesti rizu i grah za svaki obrok, ali na sve se covjek navikne :)

Dok patroliramo po mrklom mraku s jedne strane je tamna dzungla sa svojim cudnim zvukovima, u sredini tamni pijesak na kojem tek na 3-4m mozes uociti naplavine, dok sa druge strane sumi bjelkasto zapjenjeno Karipsko more. Nebo je savrseno crno i kako nigdje nema svjetala, prepuno je zvijezda - cak sam uspjela vidjeti Mlijecnu stazu (znam da to nije neki uspjeh u zivotu, ali mene veseli). I u toj potpunoj tami trebam prepoznati kornjacu! Kada gledam vodu trazeci njen svjetlucavi oklop tesko je reci sto je odvaljeni komad stabla a sto kornjaca. Ali onda pocne polako izlaziti iz vode, vukuci gotovo 400kg tezine po mokrom pijesku.
Ove kornjace (Leatherback iliti Dermochelys coriacea) imaju oko 160cm dug koznati oklop sa 7 bjelkastih grebena. Prvo potraze savrseno mjesto za gnijezdo, naprave mali body pit i pomocu straznjih nogu pocne kopati 70ak cm duboku rupu za gnijezdo. Polaganje jaja traje samo 10ak min i tada je kornjaca u stanju slicnom transu kada ne osjeti nista. To je pravo vrijeme za postavljanje metalnih tagova ako ih vec nemaju (sto bas i nije najljepse za napraviti) i izmjeriti ju, jer jednom kada se pokrenu prilicno ih je tesko sprijeciti da se vrate u vodu. Nakon polaganja jaja kornjaca zatrpa gnijezdo i razbaca okolni pijesak u radijusu od 3-4m da bi kamuflirala gnijezdo te se nabrzinu vrati u more. Sve zajedno moze potrajati do 2 sata!

tragovi kornjace

Kako prva patrola pocinje u 20 a zadnja u 24h, ovo ce biti prilicno naporan posao. Ali isplatit ce se jer vidjeti nesto ovako je prava privilegija. A za 60 do 70 dana ce prve malene kornjace poceti izlaziti iz gnijezda u ludom trku do vode. To ce tek biti pravi prizor!

Costa Rica

Dosao je i taj tuzan dan i ja sam se oprostila od Ekvadora i Edua.

Stigla sam u Costa Ricu i na srecu dobila smjestaj kod prijateljice. Zasto na srecu, pitate se? Jer je sve ovdje SKUPO! Ovo je kao Hrvatska! Musli su skoro 20kn, mlijeko 5kn, voda 4kn... nisam bila spremna na takav radikalan skok nakon Ekvadora, gdje mozes pojesti kontinentalni dorucak (2 jaja, kava, sok i pacivo) za 5kn ili kupiti vodu za 1,5kn! Ali kako cu vecinu vremena provoditi u rezervi Pacuare gdje necu imati na sto trositi, valjda nema ni veze.
Tjedan dana sto sam imala slobodno prije pocetka posla sam odlucila provesti svrljajuci po zemlji. Posjetila sam privatni rezervat Moteverde gdje sam 2 dana setala vlaznom kisnom sumom i vidjela svakakva cuda koja nisam mislila da cu u zivotu vidjeti (ovi mravi rezaci, 5 vrsta kolibrija i quetzal).

Vulkan se pokazao nesretan za moje zdravlje. Prvi dan sam otisla u obliznje terme sa 20 bazena i kako sam 4 sata skakala iz jednog u drugi bazem po friskom zraku fino sam se prehladila! Sada sam na pragu toga da izgubim glas ali ni to nije sve...

Sljedeci dan sam otisla na canopy (one zice po kojima se spustas) i jahanje, i kako nikada nisam bila u sedlu, toliko me nazuljalo da sada jedva sjedm. Da da, samo se vi smijte...

U ponedjeljak odlazim na karipsku obalu Costa Rice, u rezervat Pacuare. Tamo cu provesti cetiri mjeseca radeci kao Research Assistant na projektu ocuvanja morskih kornjaca. Kako je rezervat dosta izoliran moci cu izlaziti u najblize selo jednom tjedno i tamo navodno ima internet. Uz iskusatvo sa praxe u Ekvadoru ovo ce ocito biti godina izolacije za mene :)

posjetite http://www.turtleprotection.org/ da vidite gdje sam i sto radim

Pa-pa ekvadorci...

Sutra je moj zadnji dan u Ekvadoru... koja steta, jer zemlja me potpuno ocarala. Ljudi, hrana, boje, mirisi, glazba, lezeran stav... Biti ce tesko to nadmasiti u Centralnoj Americi. U ponedjeljak dakle letim za Costa Ricu, gdje cu 4 mjeseca raditi na plazi u projektu ocuvanja morskih kornjaca. Tome se iskreno veselim i sigurna sam da ce biti bolje od Haciende. Ako nista drugo, barem mi nece biti hladno :)

Zadnji tjedan u Ekvadoru sam provela skicuci se po Quitu. Bila sam cak i na koncertu latinoamerickog metala! Na moje veliko iznenadenje i nije bilo tako lose hehe. Prve grupe su nas doduse sve ostavile hladne, ali kada su na red dosle zvijezde, grupa Kraken, nastalo je opce ludilo. Ljudi su skakali, bacali se u mosh-pit, laktarili, pjevali... opca ludnica ali zapravo super atmosfera.

Osim toga, posjetila sam najbolju i najvecu trznicu rukotvorinama u Ekvadoru, u Otavalu (par fotki je u Galeriji). I zaista, trznica je ogromna. Setala sam dobrih 2 sata i jos nisam sve vidjela. Kisa me nazalost potjerala natrag u Quito, inace bih ostala jos dobrih sat vremena.

I stvarno se ima sta za vidjeti! Nema sto nema - puloveri od alpake, salovi svih boja i velicina tradicionalni sesiri, "turistcke" majice, nakit, kamene lulice i nozevi, slike, razglednice, antikviteti... Vecina stvari je namijenjena turistima, kojih ima ko mrava i cini se da im je u Otavalu to najvazniji izvor prihoda.

Steta sto ne mogu nositi toliko stvari sa sobom na put, jer ovdje bi se mogao napraviti jako dobar shopping :)

Vecers idem zadnji put posjetiti jedne prijatelje i sutra mi predstoji najomrazeniji dio svakog putovanja - spremanje torbe! Ali sto se mora nije tesko, ne?

La Playa

Pijesak, pijesak, pijesak... tri najbolje rijeci za opisati Ekvadorske plaze. Nigdje hlada, veliki valovi koji stalno uzburkavaju pijesak pa je voda nelijepe (da ne kazem ruzne) boje i moras hodati dobrih 30m da bi usao do koljena! Svi vi koji sanjate o tropskim plazama - nema mora do Jadrana!
Moja prva stanica je bio grad na jugu, Puerto Lopez. Nakon 12 sati putovanja sam stigla u kisni blatni grad (jerbo vecina ulica nema asfalt) i odmah se uputila na plazu. Malcice sam se razocarala, jer vidi se oko kilometar - pijeska! Nema niti jednog stabla, samo racici koji luduju u potrazi za mrvicama hrane u pijesku (to je zapravo i najzabavniji dio plaze!). Ovo je super za one koji se vole suncati i samo povremeno smociti noge, ali za mene je bilo prilicno nezanimljivo. Zato sam sljedeci dan otisla do navodno jedne od najljepsih plaza u Ekvadoru, Los Frayles-a u Nac. Parku Machalilla. Plaza je zaista lijepa, s bijelim pijeskom i vrlo malo ljudi, ali opet - ni do koljena Jadranu. Prosudite sami:

Ali zato sam u hostelu otkrila nesto zanimaljivo: obratite paznju na biljku u tegli. Marihuana :)

Nakon Puerto Lopeza sam otputovala na sjever, u surfersko selo Canou. Tu sam po prvi put uzela domsku sobu jer sam malo prekoracila svoj budzet, ali totalno sam se odusevila.

Dijelila sam sobu s jednom ludom Njemicom od 41g koja se ponasa kao da ima 21 i jednom Ekvadorijankom iz Quita za koju se ispostavilo da ima jednu od najboljih skola salse u Quitu. Svaki dan smo isli na happy hour u jedan bar gdje za cijenu 1 koktela dobijes dva. Kako kokteli ovdje kostaju 2$ iliti 10kn, vrlo je lako popiti malcice previse :) A kokteli su im taaaaaako fini... Banana colada s pravom bananom a ne esencijama, Piña colada s svjezim ananasom, svi sokovi od svjezeg voca...mmmmm... Nakon jednog takvog izleta otisli smo na vecer salse i moja cimerica nam je dala prve lekcije plesa. Nije tako lako kao sto se cini! Ali uz njeno vodstvo svatko moze proplesati. Mislim da cu posjetiti njenu skolu tu u Quitu, da ipak ne odem iz Ekvadora bez da naucim ijedan latinoamericki ples.

Plaza u Canoi je potpuno ista kao i u prethodnom mjestu, uz jednu bitnu razliku - valovi! Visoki su do 2m i totalno zabavni! Fora je stajati u vodi do struka i cekati nalet novog vala, prepustiti se snazi vode i uzivati u tome kako te baca. Ali kada sam zeljela ici malo plivati trebalo se probiti kroz svu tu voda koja juri prema meni, i dok bih dosla do mirnog mora bila bi vec poluumorna. Ali osjecaj tih velikih valova je zakon. Ako itko od vas dode u Ekvador, Canoa je pravo mjesto za tropski odmor, sunce i surfanje.

Imam jos otprilike 2 tjedna da istrazim Ekvador jer 18.2. letim za Coata Ricu, na novi (nadam se bolji) posao koji ce me odvesti na plazu na puna 4 mjeseca! Zato sljedeci tjedan vjerojatno idem u dzunglu ili na karneval, jos cemo vidjeti sto.