Costa Rica

Dosao je i taj tuzan dan i ja sam se oprostila od Ekvadora i Edua.

Stigla sam u Costa Ricu i na srecu dobila smjestaj kod prijateljice. Zasto na srecu, pitate se? Jer je sve ovdje SKUPO! Ovo je kao Hrvatska! Musli su skoro 20kn, mlijeko 5kn, voda 4kn... nisam bila spremna na takav radikalan skok nakon Ekvadora, gdje mozes pojesti kontinentalni dorucak (2 jaja, kava, sok i pacivo) za 5kn ili kupiti vodu za 1,5kn! Ali kako cu vecinu vremena provoditi u rezervi Pacuare gdje necu imati na sto trositi, valjda nema ni veze.
Tjedan dana sto sam imala slobodno prije pocetka posla sam odlucila provesti svrljajuci po zemlji. Posjetila sam privatni rezervat Moteverde gdje sam 2 dana setala vlaznom kisnom sumom i vidjela svakakva cuda koja nisam mislila da cu u zivotu vidjeti (ovi mravi rezaci, 5 vrsta kolibrija i quetzal).

Vulkan se pokazao nesretan za moje zdravlje. Prvi dan sam otisla u obliznje terme sa 20 bazena i kako sam 4 sata skakala iz jednog u drugi bazem po friskom zraku fino sam se prehladila! Sada sam na pragu toga da izgubim glas ali ni to nije sve...

Sljedeci dan sam otisla na canopy (one zice po kojima se spustas) i jahanje, i kako nikada nisam bila u sedlu, toliko me nazuljalo da sada jedva sjedm. Da da, samo se vi smijte...

U ponedjeljak odlazim na karipsku obalu Costa Rice, u rezervat Pacuare. Tamo cu provesti cetiri mjeseca radeci kao Research Assistant na projektu ocuvanja morskih kornjaca. Kako je rezervat dosta izoliran moci cu izlaziti u najblize selo jednom tjedno i tamo navodno ima internet. Uz iskusatvo sa praxe u Ekvadoru ovo ce ocito biti godina izolacije za mene :)

posjetite http://www.turtleprotection.org/ da vidite gdje sam i sto radim

Pa-pa ekvadorci...

Sutra je moj zadnji dan u Ekvadoru... koja steta, jer zemlja me potpuno ocarala. Ljudi, hrana, boje, mirisi, glazba, lezeran stav... Biti ce tesko to nadmasiti u Centralnoj Americi. U ponedjeljak dakle letim za Costa Ricu, gdje cu 4 mjeseca raditi na plazi u projektu ocuvanja morskih kornjaca. Tome se iskreno veselim i sigurna sam da ce biti bolje od Haciende. Ako nista drugo, barem mi nece biti hladno :)

Zadnji tjedan u Ekvadoru sam provela skicuci se po Quitu. Bila sam cak i na koncertu latinoamerickog metala! Na moje veliko iznenadenje i nije bilo tako lose hehe. Prve grupe su nas doduse sve ostavile hladne, ali kada su na red dosle zvijezde, grupa Kraken, nastalo je opce ludilo. Ljudi su skakali, bacali se u mosh-pit, laktarili, pjevali... opca ludnica ali zapravo super atmosfera.

Osim toga, posjetila sam najbolju i najvecu trznicu rukotvorinama u Ekvadoru, u Otavalu (par fotki je u Galeriji). I zaista, trznica je ogromna. Setala sam dobrih 2 sata i jos nisam sve vidjela. Kisa me nazalost potjerala natrag u Quito, inace bih ostala jos dobrih sat vremena.

I stvarno se ima sta za vidjeti! Nema sto nema - puloveri od alpake, salovi svih boja i velicina tradicionalni sesiri, "turistcke" majice, nakit, kamene lulice i nozevi, slike, razglednice, antikviteti... Vecina stvari je namijenjena turistima, kojih ima ko mrava i cini se da im je u Otavalu to najvazniji izvor prihoda.

Steta sto ne mogu nositi toliko stvari sa sobom na put, jer ovdje bi se mogao napraviti jako dobar shopping :)

Vecers idem zadnji put posjetiti jedne prijatelje i sutra mi predstoji najomrazeniji dio svakog putovanja - spremanje torbe! Ali sto se mora nije tesko, ne?

La Playa

Pijesak, pijesak, pijesak... tri najbolje rijeci za opisati Ekvadorske plaze. Nigdje hlada, veliki valovi koji stalno uzburkavaju pijesak pa je voda nelijepe (da ne kazem ruzne) boje i moras hodati dobrih 30m da bi usao do koljena! Svi vi koji sanjate o tropskim plazama - nema mora do Jadrana!
Moja prva stanica je bio grad na jugu, Puerto Lopez. Nakon 12 sati putovanja sam stigla u kisni blatni grad (jerbo vecina ulica nema asfalt) i odmah se uputila na plazu. Malcice sam se razocarala, jer vidi se oko kilometar - pijeska! Nema niti jednog stabla, samo racici koji luduju u potrazi za mrvicama hrane u pijesku (to je zapravo i najzabavniji dio plaze!). Ovo je super za one koji se vole suncati i samo povremeno smociti noge, ali za mene je bilo prilicno nezanimljivo. Zato sam sljedeci dan otisla do navodno jedne od najljepsih plaza u Ekvadoru, Los Frayles-a u Nac. Parku Machalilla. Plaza je zaista lijepa, s bijelim pijeskom i vrlo malo ljudi, ali opet - ni do koljena Jadranu. Prosudite sami:

Ali zato sam u hostelu otkrila nesto zanimaljivo: obratite paznju na biljku u tegli. Marihuana :)

Nakon Puerto Lopeza sam otputovala na sjever, u surfersko selo Canou. Tu sam po prvi put uzela domsku sobu jer sam malo prekoracila svoj budzet, ali totalno sam se odusevila.

Dijelila sam sobu s jednom ludom Njemicom od 41g koja se ponasa kao da ima 21 i jednom Ekvadorijankom iz Quita za koju se ispostavilo da ima jednu od najboljih skola salse u Quitu. Svaki dan smo isli na happy hour u jedan bar gdje za cijenu 1 koktela dobijes dva. Kako kokteli ovdje kostaju 2$ iliti 10kn, vrlo je lako popiti malcice previse :) A kokteli su im taaaaaako fini... Banana colada s pravom bananom a ne esencijama, Piña colada s svjezim ananasom, svi sokovi od svjezeg voca...mmmmm... Nakon jednog takvog izleta otisli smo na vecer salse i moja cimerica nam je dala prve lekcije plesa. Nije tako lako kao sto se cini! Ali uz njeno vodstvo svatko moze proplesati. Mislim da cu posjetiti njenu skolu tu u Quitu, da ipak ne odem iz Ekvadora bez da naucim ijedan latinoamericki ples.

Plaza u Canoi je potpuno ista kao i u prethodnom mjestu, uz jednu bitnu razliku - valovi! Visoki su do 2m i totalno zabavni! Fora je stajati u vodi do struka i cekati nalet novog vala, prepustiti se snazi vode i uzivati u tome kako te baca. Ali kada sam zeljela ici malo plivati trebalo se probiti kroz svu tu voda koja juri prema meni, i dok bih dosla do mirnog mora bila bi vec poluumorna. Ali osjecaj tih velikih valova je zakon. Ako itko od vas dode u Ekvador, Canoa je pravo mjesto za tropski odmor, sunce i surfanje.

Imam jos otprilike 2 tjedna da istrazim Ekvador jer 18.2. letim za Coata Ricu, na novi (nadam se bolji) posao koji ce me odvesti na plazu na puna 4 mjeseca! Zato sljedeci tjedan vjerojatno idem u dzunglu ili na karneval, jos cemo vidjeti sto.

Cuenca i Zaruma

Za vas koji ste lijeni traziti na karti ovo nece bas puno znaciti, ali trenutno se nalazim u malom planinskom gradicu imena Zaruma. Lonely Planet ga je opisao kao "cool mountain town" i kako mi se mali gradici uvijek svidaju vise od velikih, pomislila sam Ovo je mjesto za mene! Ovdje se takoder navodno radi najbolja kava u Ekvadoru -El Oro (steta sto ne volim kavu hehe).

I nisam pogrijeslia sto sam dosla - uske strme ulice prepune zavoja, divno obnovljene sarene drvene kuce, vrucina (napokon!) i prolaznici koji me svi odreda pozdravljaju (vidi se da ne dolazi puno stranaca). Ovaj mali gradic na jugu Ekvadora je prepun nekog neobicnog duha, ne mogu ga opisati... ali je jako ugodno. Uspjela sam cak i dobiti demonstraciju ispirnja zlata, jer ovo je rudarski gradic (doduse u turistickom uredu, ali necemo cjepidlaciti!). Istina nema se bas jako puno za raditi tako da nocas nastavljam za obalu, ali se definitivno isplati voziti 7 sati do tu :)

Prije Zarume moje odrediste je bila Cuenca. Cuencancani (kako nazvati stanovnike Cuence?) i Quiteñani (st. Quita) se navodno vole prepirati ciji je grad ljepsi. Ali za mene nema dvojbi - Quito. Centro Historico Cuence je takoder lijepo ureden ali nije ni blizu Quitu. Ulice su doduse nesto cisce, ali sve je malo ljepse u Quitu. Nekako me se nije bas dojmilo. Doduse, obale rijeke Tomeobamba su gotovo neodoljive. Bogata savrsenozelena trava samo zove Dodi, odomori se malo! Napravi mali piknik! Rijeku premoscuje 6-7 mostova, svaki lijep n svoj nacin, tako da je taj dio grada bas poseban.

Cuenca je takoder poznata po sesirima, i to ne bilo kojima, vec slamantim panama sesirima. Ta povijesna zabuna da se tradicionalni proizvod jedne zemlje zove imenom druge je prilicno logicna kad pogledate pricu. Naime, prilikom gradnje Panamskog kanala puno radnika je uvezeno iz Ekvadora, a svi ovdje jako vole svoje sesire. Dapace, jednom kada pocnu nikada ih ne skidaju! I tako su radnici iz Ekvadora sa sobom ponjeli svoje sombrere. Posto su ovi vrlo kvalitetni i elegantni, jako brzo su postali popularni u Panami. Kako su u gradnji sudjelovali i sveprisutni gringosi, oni su pridonjeli sirenju sesira koji su uskoro postali poznati kao Panama Hats. I tako su ekvadorci izgubili jos jednu bitku sa Amerima (ako se pitate koje su ostale: dolarizacija, zagadenje od naftnog diva Texaco, preuzimanje industrije banana...).

Ja sam kao pravi turist otisla u par prodavaonica sombrera i mogu reci da ima prilicno lijepih. I prilicno skupih! Najbolji, oznaceni kao Superfinos ovdje pocinju od 100$, sto navodno i nije tako puno za pravi, kvalitetni sesir jer taj isti ce u Europi dostici 3 puta vecu cijenu. I tako sam ja, unatoc najboljoj namjeri da si kupim jedan pravi panama/ecuador sesir, zbog sveopceg nedotatka 100 zelembaca koje bih mogla ovako potrositi (hrana mi je ipak draza!) morala odustati od shoppinga...

No kako u to vrijeme jos nisam kupila punjac jer su me iz Haciende zamolili da pricekam par dana, sve sam fotografirala jednim od onih jednokratnih idiota tako da nista od fotki Cuence dok se ne vratim. U Galeriju sam postavila par fotki Zarume.

Nove Avanture Maje u Svijetu

Novi mjesec, i kako sam najavila u jednom od prethodnih postova - nove avanture! Kao prava znanstvenica sistematizirala sam ih u dvije kategorije: zeljene i nezeljene pustolovine.

ZELJENE avanture su bile adrenalinske - canopy i lunapark :) Canopy ili zip-line je spustanje niz celicni kabel koji visi iznad provalije, rijeke i slicno. Canopy koji posjeduje Tierra del Volcan (gdje sam radila) je prvi i najvisi u Ekvadoru. Imaju sistem od 7 kablova, od kojih je najvisi 50m i najduzi 140m. Ovih 50m i nije tako malo, to vam mogu odmah reci. Dok stojis tamo obucen u planinarsku opremu i vodic ti objasnjava kako se primiti i kako kociti ili ubrzati, kroz glavu ti proleti par misli tipa: cemu ovo? ili koliko ljudi do sada je doslo do ovdje i odustalo? Ali onda shvatis da nema smisla previse razmisljati i bacis se u provaliju nadajuci se da su kablovi nedavno provjereni :) i odjednom letis iznad krosnji drveca i u roku 10ak sekundi i na drugoj strani i mislis Kako cool, ali steta sto je tako kratko trajalo! Nakon tog prvog puta adrenialin vise ne skace toliko ali je svaki put ili brzina veca ili pogled spektakularniji. Zakon, ljudi!

Drugi dio zeljeniih avantura - lunapark, je nesto malo uobicajeniji ali s obzirom da godinama nisam bila, voznje su bile zakon. Nakon svega sam se vratila s par masnica ali i dugo vremena se nisam toliko smijala, tako da je vrijedilo:)

NEZELJENE avanture su - pogodite... Pljacka! tri mjeseca - tri pljacke, prilicno dobra statistika. Barem znam da imam jos malo vremena (do veljace) kada sam mirna i onda mogu ocekivati sljedecu hehe. Ova pljacka je bila na mjestu koje sam najmanje ocekivala - u haciendi. Kako tamo nitko od radnika ne zakljucava sobe i u 8 godina nisu imali nakakvih problema, ja sam najnormalnije ostavljala sve stvari u svojoj sobi. I vratim se sa zadnjeg vikenda natrag u haciendu i nema mi punjaca za fotic. Mislim si Kako cudno, jer ga nikad ne nosim sa sobom i uvijek je na istom mjestu u sobi. Pretrazim cijelu sobu - nema ga. I pocnem ispitivati uokolo tko ga je vidio ili vidio nekoga da ulazi u moju sobu ali naravno nitko nista ne zna. I tako ja tuzna, jer mi je baterija fotica prazna, provedem dan razmisljajuci da sam ga ja negdje zametnula. Sljedeci dan hocu spremiti Izvjestaj o praxi na mp3/flash memory, kad ni njega nema! E toliko luda bas nisam, mislim si, jer mp3 ne nosim na vikende i tocno znam gdje sam ga ostavila u petak. Opet nitko od radnika nista ne zna, ali svima je malo neugodno, vidim im na licima jer ntako ne zna koga cu optuziti. I onda sljedeci dan nestane 120$ dolara napojnica iz kuhinje. Sada vise nitko ne misli da izmisljam i svi su ozbiljno zabrinuti jer je to novac koji se dijeli izmedu sviju njih. I svi znaju da je mora biti netko od njih jer nitako nepoznat ne moze uci u kuhinju. I tako su zadnja 3 dana u haciendi prosla u pomalo neugodnoj atmosferi jer nista od stvari nije vraceno a vlasnici stizu. Obecali su mi da ce mi, ako se moje stvari ne nadu, kupiti nove, sto je i posteno. Samo je pitanje sto cu ja bez punjaca za fotic i to bas sada kada pocinje moje putovanje...

I tako je moja praxa u haciendi El Porvenir pomalo tuzno zavrslia. Iako je sam praxa totalno bezveze i iako nisam naucila apsoluno nista, nije mi zao sto sam otisla i sto sam izdrzala do kraja. Unatoc ruznom vremenu, izolaciji, losem spanjolskom, na kraju sam se ipak udomacila. Nakon teskih pocetnih 3 tjedna, pomalo sam se privikla na hladnocu i izolaciju i pocela uzivati u laganm ritmu i razgovorima s turstima. Imala sam savrsenu priliku zivjeti zivotom obicnih Ekvadoraca a ne turista, iskusiti zivot na selu i raditi u skoli. Ali svim IAESTEovcima - ne uzimajte ovu praxu ako ne zelite iskusavati svoje granice!

Do 18. veljace sam u Ekvadoru i onda na novi, nadam se bolji posao u Costa Ricu! samo sto neko vrijeme nece biti fotki :(