Cuenca i Zaruma

Za vas koji ste lijeni traziti na karti ovo nece bas puno znaciti, ali trenutno se nalazim u malom planinskom gradicu imena Zaruma. Lonely Planet ga je opisao kao "cool mountain town" i kako mi se mali gradici uvijek svidaju vise od velikih, pomislila sam Ovo je mjesto za mene! Ovdje se takoder navodno radi najbolja kava u Ekvadoru -El Oro (steta sto ne volim kavu hehe).

I nisam pogrijeslia sto sam dosla - uske strme ulice prepune zavoja, divno obnovljene sarene drvene kuce, vrucina (napokon!) i prolaznici koji me svi odreda pozdravljaju (vidi se da ne dolazi puno stranaca). Ovaj mali gradic na jugu Ekvadora je prepun nekog neobicnog duha, ne mogu ga opisati... ali je jako ugodno. Uspjela sam cak i dobiti demonstraciju ispirnja zlata, jer ovo je rudarski gradic (doduse u turistickom uredu, ali necemo cjepidlaciti!). Istina nema se bas jako puno za raditi tako da nocas nastavljam za obalu, ali se definitivno isplati voziti 7 sati do tu :)

Prije Zarume moje odrediste je bila Cuenca. Cuencancani (kako nazvati stanovnike Cuence?) i Quiteñani (st. Quita) se navodno vole prepirati ciji je grad ljepsi. Ali za mene nema dvojbi - Quito. Centro Historico Cuence je takoder lijepo ureden ali nije ni blizu Quitu. Ulice su doduse nesto cisce, ali sve je malo ljepse u Quitu. Nekako me se nije bas dojmilo. Doduse, obale rijeke Tomeobamba su gotovo neodoljive. Bogata savrsenozelena trava samo zove Dodi, odomori se malo! Napravi mali piknik! Rijeku premoscuje 6-7 mostova, svaki lijep n svoj nacin, tako da je taj dio grada bas poseban.

Cuenca je takoder poznata po sesirima, i to ne bilo kojima, vec slamantim panama sesirima. Ta povijesna zabuna da se tradicionalni proizvod jedne zemlje zove imenom druge je prilicno logicna kad pogledate pricu. Naime, prilikom gradnje Panamskog kanala puno radnika je uvezeno iz Ekvadora, a svi ovdje jako vole svoje sesire. Dapace, jednom kada pocnu nikada ih ne skidaju! I tako su radnici iz Ekvadora sa sobom ponjeli svoje sombrere. Posto su ovi vrlo kvalitetni i elegantni, jako brzo su postali popularni u Panami. Kako su u gradnji sudjelovali i sveprisutni gringosi, oni su pridonjeli sirenju sesira koji su uskoro postali poznati kao Panama Hats. I tako su ekvadorci izgubili jos jednu bitku sa Amerima (ako se pitate koje su ostale: dolarizacija, zagadenje od naftnog diva Texaco, preuzimanje industrije banana...).

Ja sam kao pravi turist otisla u par prodavaonica sombrera i mogu reci da ima prilicno lijepih. I prilicno skupih! Najbolji, oznaceni kao Superfinos ovdje pocinju od 100$, sto navodno i nije tako puno za pravi, kvalitetni sesir jer taj isti ce u Europi dostici 3 puta vecu cijenu. I tako sam ja, unatoc najboljoj namjeri da si kupim jedan pravi panama/ecuador sesir, zbog sveopceg nedotatka 100 zelembaca koje bih mogla ovako potrositi (hrana mi je ipak draza!) morala odustati od shoppinga...

No kako u to vrijeme jos nisam kupila punjac jer su me iz Haciende zamolili da pricekam par dana, sve sam fotografirala jednim od onih jednokratnih idiota tako da nista od fotki Cuence dok se ne vratim. U Galeriju sam postavila par fotki Zarume.

Nove Avanture Maje u Svijetu

Novi mjesec, i kako sam najavila u jednom od prethodnih postova - nove avanture! Kao prava znanstvenica sistematizirala sam ih u dvije kategorije: zeljene i nezeljene pustolovine.

ZELJENE avanture su bile adrenalinske - canopy i lunapark :) Canopy ili zip-line je spustanje niz celicni kabel koji visi iznad provalije, rijeke i slicno. Canopy koji posjeduje Tierra del Volcan (gdje sam radila) je prvi i najvisi u Ekvadoru. Imaju sistem od 7 kablova, od kojih je najvisi 50m i najduzi 140m. Ovih 50m i nije tako malo, to vam mogu odmah reci. Dok stojis tamo obucen u planinarsku opremu i vodic ti objasnjava kako se primiti i kako kociti ili ubrzati, kroz glavu ti proleti par misli tipa: cemu ovo? ili koliko ljudi do sada je doslo do ovdje i odustalo? Ali onda shvatis da nema smisla previse razmisljati i bacis se u provaliju nadajuci se da su kablovi nedavno provjereni :) i odjednom letis iznad krosnji drveca i u roku 10ak sekundi i na drugoj strani i mislis Kako cool, ali steta sto je tako kratko trajalo! Nakon tog prvog puta adrenialin vise ne skace toliko ali je svaki put ili brzina veca ili pogled spektakularniji. Zakon, ljudi!

Drugi dio zeljeniih avantura - lunapark, je nesto malo uobicajeniji ali s obzirom da godinama nisam bila, voznje su bile zakon. Nakon svega sam se vratila s par masnica ali i dugo vremena se nisam toliko smijala, tako da je vrijedilo:)

NEZELJENE avanture su - pogodite... Pljacka! tri mjeseca - tri pljacke, prilicno dobra statistika. Barem znam da imam jos malo vremena (do veljace) kada sam mirna i onda mogu ocekivati sljedecu hehe. Ova pljacka je bila na mjestu koje sam najmanje ocekivala - u haciendi. Kako tamo nitko od radnika ne zakljucava sobe i u 8 godina nisu imali nakakvih problema, ja sam najnormalnije ostavljala sve stvari u svojoj sobi. I vratim se sa zadnjeg vikenda natrag u haciendu i nema mi punjaca za fotic. Mislim si Kako cudno, jer ga nikad ne nosim sa sobom i uvijek je na istom mjestu u sobi. Pretrazim cijelu sobu - nema ga. I pocnem ispitivati uokolo tko ga je vidio ili vidio nekoga da ulazi u moju sobu ali naravno nitko nista ne zna. I tako ja tuzna, jer mi je baterija fotica prazna, provedem dan razmisljajuci da sam ga ja negdje zametnula. Sljedeci dan hocu spremiti Izvjestaj o praxi na mp3/flash memory, kad ni njega nema! E toliko luda bas nisam, mislim si, jer mp3 ne nosim na vikende i tocno znam gdje sam ga ostavila u petak. Opet nitko od radnika nista ne zna, ali svima je malo neugodno, vidim im na licima jer ntako ne zna koga cu optuziti. I onda sljedeci dan nestane 120$ dolara napojnica iz kuhinje. Sada vise nitko ne misli da izmisljam i svi su ozbiljno zabrinuti jer je to novac koji se dijeli izmedu sviju njih. I svi znaju da je mora biti netko od njih jer nitako nepoznat ne moze uci u kuhinju. I tako su zadnja 3 dana u haciendi prosla u pomalo neugodnoj atmosferi jer nista od stvari nije vraceno a vlasnici stizu. Obecali su mi da ce mi, ako se moje stvari ne nadu, kupiti nove, sto je i posteno. Samo je pitanje sto cu ja bez punjaca za fotic i to bas sada kada pocinje moje putovanje...

I tako je moja praxa u haciendi El Porvenir pomalo tuzno zavrslia. Iako je sam praxa totalno bezveze i iako nisam naucila apsoluno nista, nije mi zao sto sam otisla i sto sam izdrzala do kraja. Unatoc ruznom vremenu, izolaciji, losem spanjolskom, na kraju sam se ipak udomacila. Nakon teskih pocetnih 3 tjedna, pomalo sam se privikla na hladnocu i izolaciju i pocela uzivati u laganm ritmu i razgovorima s turstima. Imala sam savrsenu priliku zivjeti zivotom obicnih Ekvadoraca a ne turista, iskusiti zivot na selu i raditi u skoli. Ali svim IAESTEovcima - ne uzimajte ovu praxu ako ne zelite iskusavati svoje granice!

Do 18. veljace sam u Ekvadoru i onda na novi, nadam se bolji posao u Costa Ricu! samo sto neko vrijeme nece biti fotki :(

Nova Godina

Año Nuevo se u Ekvadoru slavi nesto drugacije nego kod nas, sto me nakon Bozica vise ne cudi.

Uglavnom se slavi na ulicama ili u krugu obitelji, opet s vecerom i puno pica naravno. Po ulicama hodaju decki preobuceni u zene, bolje receno u prijateljice noci. Minice, sljokice, perike, sminka, popunjeni grudnjaci, torbice, stikle, mrezaste carape... it's a sight to see :) I tako obuceni i polupijani zaustavljaju aute trazeci novac. Ako netko odbije, kazna je poljubac, i to francuski. Kako su vozaci manje-vise muskarci nitko se ne usudi odbiti udijeliti 50ak centi. Ali zapravo je sve to dobra zabava, predstava u kojoj svi sudjeluju i uzivaju, malo slobode u macho svijetu. I decki imaju dobre noge :)

Osim ovoga, jos jedna neobicnost je da se u ponoc u gotovo svakoj kuci pale lutke nazvane Año Viejo (stara godina). Lutke se pune papirom i piljevinom i oblace u staru odjecu. Mogu predstavljati neku omrazenu osobu ili bezlicnog krivca za sva zla u prosloj godini. Ali nisu to samo zli likovi - bilo je puno likova iz Simpsona, nekoliko Spuzva Bob-a, Hulkova, robota... zaaista saroliko drustvo! To me podsjeca na paljenje lutki u nekim dijelovima Hrvatske na fasnik. Zapravo ima isto znacenje - pali se "krivac" za sva zla i nevolje u prethodnoj godini jer dolazi nova, bolja godina koja ne smije biti opterecena problemima iz proslosti. Zanimljivo je vidjeti sve te lutke kako gore u noci, ulice izgledaju kao ratna zona sa svim tim vatrama!

Prije ponoci se u svakoj kuci dijeli grozde - obicaj koji je dosao iz Spanjolske. Izvorno, kako kuca sat svake sekunde se treba pojesti jedna boba grozda, ali ovdje je to u nesto promijenjenom obliku. U Ekvadoru se uz svaku bobu pozeli jedna zelja, i tako 6 puta, cini mi se. Jedna od mojih zelja je bila da svi moji prijatelji budu sretni, tako da se nadam da me grozde nece iznevjeriti :)

Ali nema odbrojavanja sekundi tako da zapravo nisa znala tocno kada je bila ponoc. U svakom slucaju, vi ste usli u 2008. punih sest sati prije mene. Nadam se da ste se svi dobro proveli i barem malo mislili na mene u ovom dalekom kutku svijeta.

Pozdrav svima i sretna vam Nova... Vidimo se za 10 mjeseci i mozemo ju zajedno proslaviti kao zaostatak :)